Laurenina priča je puna bola – ali i nade.

Lauren Wasser je zbog sindroma toksičnog šoka izgubila obje noge – ali nije se predala. Ona je za britanski Vogue ispričala svoju potresnu i inspirativnu životnu priču.

Njenu ispovijest prenosimo u cjelosti…

„Kao vitez u sjajnom oklopu: tako sam se osjećala kada sam zatvarala Louis Vuitton Cruise reviju u San Diegu prošlog maja. Dok je sunce zalazilo iza prelijepog, brutalističkog Salk Instituta, bacajući duge sjenke na betonsku pistu, izašla sam u srebrnom kaputu do poda – noge su mi bile zlatne poput ranog večernjog svjetla, svjetlucale su ispod metalik šorca – predvodeći put za armiju modela iza mene.

Sve u vezi revije je bilo nevjerovatno: odjeća, ambijent, to što su me zamolili da zatvorim reviju, što sam uopšte bila tamo. Prošlo je skoro 10 godina otkako sam hitno prebačena u bolnicu, samo nekoliko sati od smrti, sa sindromom toksičnog šoka – stanjem uzrokovanim viškom bakterije stafilokokus aureus u tijelu, najčešće povezanom sa upotrebom tampona – što je rezultiralo, uprkos činjenici da sam koristila proizvod prema uputstvu, amputacijom obje noge – prvo desne i, onda, prije četiri godine, lijeve.

U 24 godini, moj život se potpuno promijenio, preko noći.

Kao dijete dva modela, Pamele Cook i Roberta Wasserburgera, koji su odrastali u Kaliforniji ranih devedesetih, moj svijet do tog trenutka je bio definisan rijetkom ljepotom. Bila sam okružena čuvenim licima tog vremena: Stephanie Seymour, Cindy Crawford, Naomi Campbell. Gledajući unazad, shvatam koliko je moje djetinjstvo bilo neobično, ali tada je to bilo sve što sam znala.

Nije prošlo mnogo vremena prije nego što sam počela da idem stopama svojih roditelja: dobila sam svoj prvi posao modela sa samo dva mjeseca, zajedno sa majkom u italijanskom Vogue-u. Ali kako sam rasla, otkrila sam i strast prema atletici – košarka je bila moja prava ljubav. Sve što sam željela, stalno su mi govorili, bilo mi je na dohvat ruke.

I tako, kada sam se jednog dana početkom oktobra 2012. probudila iz medicinski izazvane kome u bolničkoj sobi u Santa Monici, u strašnom bolu, ne samo da sam bio neprepoznatljiva: bila sam lišena cijelog identiteta, ljepote i tijela koje me je, pomislila sam tada, učinilo mnome.

Našli su me bez svijesti kod kuće, imala sam temperaturu skoro 42, bubrezi su mi otkazali. Imala sam dva srčana udara i dato mi je samo jedan posto šanse da preživim. Kada sam sedmicu i po kasnije stavljena na aparat za održavanje života, bila sam puna tečnosti, imala sam 90 kg, kosa mi je bila toliko umršena da su mi glavu obrijali, a noge su mi bile crne sa gangrenom.

Tek kada sam čula da medicinska sestra govori da će morati da amputiraju mladu ženu, shvatila sam da govori o meni.

Otišala sam iz bolnice tri mjeseca kasnije u invalidskim kolicima i vratila se kući, šokirana, pokušavala sam da se pomirim sa svojom novom realnošću. Osam mjeseci sam se vozila u kupatilo i sjedila na stolici pod tušem vrišteći na Boga, pitajući se zašto i kako se to dogodilo. Nisam mislila da ću ponovo biti voljena, nisam mislila da ću biti poželjna – definitivno nisam mislila da će me modni svijet ikada prihvatiti.

Neko vrijeme, u mojim najmračnijim trenucima, imala sam suicidne misli. Morala sam da se prisilim da kopam duboko, da vidim da se ljepota ne nalazi samo u fizičkom, već i u tome kako utičemo na druge i svijet. Na kraju sam shvatila da je protetika moj put ka nezavisnijem životu, ali vidjevši ukočene udove medicinskog izgleda koji su bili dostupni, mučila sam se da shvatim kako ću od njih napraviti sebe.

Da bih krenula naprijed, znala sam da moram da stvorim nešto što se uklapa u moj identitet. Oduvijek sam voljela zlato, pa sam odlučila da od svojih nogu napravim nakit, da svjesno napravim nešto što ljudi gledaju i čime su fascinirani. Rezultat je, vjerujem, nešto blisko umjetnosti.

U međuvremenu, još uvijek sam bila u agoniji: lijevo stopalo mi je bilo teško oštećeno i bila mi je potrebna sedmična njega rana i više operacija. Približavala sam se tridesetoj, planirala sam da budem majka i očajnički sam željela da povratim svoj život sportistkinje, ali zbog bola sam živjela u zatvoru, mrzeći svaki dan. Znala sam da nemam izbora osim da se podvrgnem drugoj amputaciji. Bilo je izuzetno teško, ali to je bila najbolja odluka za moju budućnost i za moju sreću. To je značilo da sam preuzela kontrolu.

Pokušala sam da uradim isto sa svojom karijerom. Tokom protekle decenije, od kada sam dobila sindrom toksičnog šoka, svjedočila sam kako industrija polako prihvata inkluzivnost, ali nemojte se varati: morala sam da se borim za svoje mjesto. Nije bilo nacrta za model kao što sam ja. Rijetko se neko poput mene pojavio na pisti. Morala sam da napravim sopstveni put, sopstvenu aveniju postojanja. Šetajući za Louis Vuitton osjećala sam se kao da sam napravila pun krug.

Za sve to vrijeme, ostala sam vjerna jednom jednostavnom, osnovnom uvjerenju: da sam kao i bilo ko drugi. Mogu da nosim bilo šta; mogu da uradim bilo šta. Jedina razlika? Moje noge su od zlata. To je uvjerenje koje se proteže na svaki aspekt mog života – kao gej žena, mislim da svako zaslužuje da ima nekoga ko mu pristaje, zbog koga se osjeća posebnim i voljenim.

Svi smo mi ljudska bića i trebalo bi da budemo prihvaćeni takvi kakvi jesmo, a ne da se diskriminišemo zbog toga koga volimo ili kako izgledamo. Vjerujem da ljudi otvaraju oči i shvataju da je ljubav – ljubav i da prema ljudima treba postupati jednako. Nismo u potpunosti tu, ali mijenjamo se. I mislim da je to važan dio.

Činjenica je da na tržištu ne postoje zaista bezbjedni proizvodi za menstruaciju. Mora postojati više transparentnosti i više informacija o tome šta se može dogoditi ako koristite tampone i odgovornost bi trebalo da bude na korporacijama da to obezbijede.

Uzmite reklame za tampone: vidite djevojku kako trči na plaži, ali gdje je upozorenje o potencijalnoj fatalnoj šteti koju proizvod može da izazove? Uvijek koristim cigarete kao primjer: vidite paklicu i vidite šta može da se desi, ali na vama je da birate da li ćete pušiti ili ne. Tako bi trebalo da bude i sa proizvodima za žensku higijenu.

Pitanje je kada će se briga o zdravlju žena ozbiljno shvatiti? Nadam se da će dokumentarni film koji snimam o svom iskustvu, a koji sam započela u prvim danima mog oporavka, natjerati one na vlasti, ali i javnost, da sjednu i obrate pažnju. Važno je da ljudi vide mračnu stvarnost kroz koju sam prošla. Nadam se da će ih moj bol i trauma naljutiti – zbog promjene.

Srećom, moji dani više nisu ispunjeni time što vičem na Boga. Vratila sam svoju pokretljivost. Imam novi set izuzetno kul proteza i trenutno treniram za Njujorški maraton. Najviše uživam u malim stvarima: životu u sunčanom Los Angelesu; šetnji moja tri psa; zaljubljenosti u moju nevjerovatnu djevojku. Ponovo osjećam vjetar u kosi. Moj život je tako lijep. Koliko god to zvučalo ludo, osjećam se kao da sam ovakva cijeli život. Ne osjećam se drugačije, samo stvarno – stvarno sretno i blagoslovljeno“, piše Lauren Wasser, a prenosi Zadovoljna.rs. (Tuzlanski.ba)