Petak, 23. Oktobra 2020.
Tuzlanski.ba logo
diplomatz naslovna
Preuzmite sliku

Intervju sa Damirom Avdićem – Grahom \”Revolucija se danas pakuje i prodaje\”

Intervju sa Damirom Avdićem Grahom – Razgovarao: Damir Slepčević

\"diplomatz– Večeras u Tuzli promovišeš svoj novi album pod nazivom „Mein kapital\”. Da li se ovaj naslov metaforički može protumačiti kao poruka da se današnjem konzumentu može, ako se lijepo upakuje, prodati bilo šta, makar to bila i ideologija kombinovana od ideja Marxa i Hitlera?

Graha: Već odavno se prodaje sve i najbolje se prodaju upravo te ideje i zastarjele ideologije koje se mogu vidjeti na majicama, a koje ne znače više ništa. Sve je tržište i postalo je važno ostvariti profit na bilo koji način, s tim da se sam taj naziv odnosi i na vrijeme u kojem se nalazimo i okolnosti u kojima smo se zatekli. Ne znam kako bih to nazvao, to je vrijeme smrti tih nekih ideologija koje danas ne znače ništa.

– Da, ali to je istovremeno i vrijeme u kojem je neophodna neka vrsta revolucije ako se stvari žele promijeniti na bolje. Ko je danas uopšte spreman povesti revoluciju? Mladi ako nisu u kladionici, onda su u teretani, a starima ili je mozak ispran, ili su na vlasti pa ne žele mijenjati ništa. Ko je taj?

Graha: Vrijeme u kojem se nalazimo je vrijeme visokih tehnologija, a ljudi o revoluciji još uvijek govore kao o revolucijama kakve su bile nekad. Ta vrsta revolucija je, po meni, totalno završena, jer postoji ogromna količina medija koja će te zasuti svim i svačim i svaki pokušaj te vrste revolucije će u startu biti ufabrikovan kako bi se i to moglo prodati.

– Da li nas je onda Internet, i pored svih svojih dobrih strana, na neki način uljuljkao. Ljudi se isprazne nad tastaturom i steknu dojam da više ne moraju da poduzimaju ništa?

Graha: To su, pretpostavljam, asocijacije na moje pjesme u kojima sam o tome govorio… Nekako imaš osjećaj da si prisutan svuda, da si u toku i da učestvuješ u nečemu, a šta ti onda ostaje? U suštini, ako bi to preveo na ovaj svijet muzike, ako imaš bend, možeš imati i najbolju opremu i najbolju video stranicu, ali ako ne sviraš uživo, onda ti je sve džaba. Na primjer, na netu ti kliknu stotine, kao doći će na koncert, a pojavi ih se 15, a ti ostaneš u čudu. Tako ti je i sa ovim… Korak po korak, tako treba da se odvija i ova „revolucija\”. Skoro mi je u Mostaru slično pitanje postavio jedan novinar, kao ništa se ne mijenja, i sjetio sam se jedne davne svirke u tom istom mostarskom Abraševiću. Bilo je to 2005. i Abrašević je bio smješten u nekakve kontejnere.Te su kontejnere smjestili u nekakav bivši, nedovršeni stadion gdje su se skupljali narkomani, ali momci iz Abraševića su sve to izdržali i danas je zgrada Abraševića poprimila stari izgled i sjaj, a sve su to uradili oni sami. Dobili su i neku pomoć sa strane, ali glavni je bio njihov trud. Zagledao sam se u tu zgradu i pomislio „evo napretka!\” Znaš, stvari idu tako, od tog nekog kontejnera gdje smo se uspjeli smrznuti pa makar se radilo o Mostaru, do današnje sale koja je urađena po svjetskim standardima.

\"graha

– S druge strane, u Beogradu na primjer, imamo bivšu zgradu BIGZ-a koja je postala centar djelovanja mladih umjetnika. Nedostaje li Tuzli kao gradu nekakav takav prostor da se umjetnicima olakša da rade ono što znaju i vole?

Graha: Da, svakako, ali takva mjesta nastaju spontano. Bio sam u zgradi BIGZ-a i znam da tamo ima i prostora za svirku i likovnih ateljea, pa čak i prostorija gdje mladi umjetnici sami sebi pripremaju hranu. To je stara, napuštena zgrada u koju su mladi sami ušli i sve je krenulo spontano. Ne treba očekivati da će ti neko odrediti neki prostor, premda je ovdje bilo i toga, ali nije na pravi način iskorišteno. Sve je do ljudi, trebaš sam doći i pokušati uraditi nešto.

– Jednom prilikom komentarisao si imidž današnje omladine. Stiče se dojam da imidž odavno više ništa ne znači, ne nosi apsolutno nikakvu poruku…

Graha: E, to je ono tvoje prvo pitanje… sve je ufabrikovano. Ako si prije 30 godina vidio ljude obučene na neki način, znao si je li to tvoja ekipa ili nije, a danas to ništa ne znači. Danas možeš naići na džigeraša s kosom do pola leđa, a ako neko nosi irokez, ne znači uošte da je punker.To se raspalo i to je još jedan dokaz tog opšteg konzumerizma, ostvarivanje profita po bilo koju cijenu. Na prvom albumu, pa i dobrom dijelu drugog, imao sam onog prekriženog Che Guevaru. Prijatelj mi je baš dao majicu s Che Guevarom i najprije sam ga pitao: „Šta ću s tim, znaš da sam ga prekrižio?\” Odgovorio mi je da ne zna, ali pazi u čemu je fazon. On je tu majicu dobio od nekog rođaka iz Londona, a ispod Chea piše „All stars\”. Majica je plaćena 30 funti, a ja sam je tri godine nosio na koncertima, međutim ni dan danas nije isprana. Che Guevara i All stars… Treba malo zagrebati ispod toga.

– Znam da ne voliš praviti paralele između prošlog i ovog vremena, ali postavio bih ti jedno hipotetičko pitanje. Imaš dijete. Kada bi se s porodicom vratio u Tuzlu, u svoju staru zgradu, na Slatinu, da li bi volio da ti dijete, dok sjedi na zidiću, gleda u Centrotextil (prodajni ojekat nekadašnje modne kuće op.a) ili u jednu od tri kladionice koje su na tom mjestu?

Graha: OK, pitanje je hipotetičko. Ovo je jednostavno drugo vrijeme i moraš ga percipirati kao takvo. Ne mogu očekivati da će moje dijete rasti na način na koji sam ja rastao i gledati stvari koje sam ja gledao. Jednostavno, to je njihova realnost i realnost koju mora prihvatiti svaki roditelj. E, sad, druga je stvar kako ću se ja kao roditelj nositi s tom realnošću. Neke stvari ne mogu mu zabraniti, stvari koje rade svi, jer bih ga na taj način izdvojio od njegove okoline. Morat ću plivat s tim, znaš… Mislim, Centrotextil je Centrotextil (smijeh), ali kad sam ja sjedio na tom istom zidiću, stariji su govorili „vidi ove omladine, zar na njima svijet ostaje\” i to je ciklus koji se okreće.

– Da, ali smo barem njegovali druge vrijednosti… Mene lično pogađa tvoj stih „guns of Brixton nema ko da pjeva\”. Ko uopšte više čuje brikstonske puške?

Graha: Slažeš li s s tim stihom?

Naravno!

Graha: E, ako ti to percipiraš kao istinu, tebi niko ne može uzeti taj stih. Ja to još uvijek slušam na isti način, pretpostavljam i ti, i to ti opet drži neku tvoju stranu da budeš na nekoj realnoj distanci i shvatiš da je starnost takva. Na kraju pjesme Guns of Brixton ima ona matrica basa i bubnja koju danas svi remiksaju. Ti to čuješ negdje, poletiš, kontaš nešto dobro, ali… Mnogi ni ne znaju odakle je taj sempl skinut, ali, eto, igraju na remikse…

– Zavisi i ko miksa… Odlično zvuči kad Beastie Boys umiksaju When the Leavee Breaks od Zeppelina..

Graha: Naravno, ali Beastie Boys su bend koje bismo ti i ja slušali i bez Zeppelina.

– Tvoja lirika je prilično direktna i prilično jasna, ali mene naročito fascinira melodija. Ponekad se čini da tvoji rifovi imaju neku „revolucionarnu\” notu u sebi… kao da su soundtrack za čitanje poezije Ivana Gorana Kovačića…

Graha: E, super… Soundtrack za čitanje poezije IGK… Neka bude tako!

– Tvoj koncept stvaranje muzike i živih nastupa pokazao se kao uspješan, ali da li se zapitaš kako bi ovi rifovi zvučali izvedeni u klasičnoj postavci. Kada sam prvi put čuo tvoj album na kojem ste samo ti i Gibson+Marshall, pomislio sam „pa ovo je Shellac, minus bas i bubanj\”. Uzmimo za primjer pjesmu Bakunjine… Strašan rif! Zapitaš li se kako bi zvučao s basom i bubnjem?

Graha: Imam ja to sve u glavi, naročito kad sviram sam kod kuće, imam u glavi čitav orkestar. Ti si gledao Rupu u zidu. Ja kad sam radio pjesme za Rupu, radio sam ih isto samo na gitari, ali mi je u glavi zvučalo sve ono što treba. Ja ovaj koncept neću mijenjati. Ako bih radio nešto novo, s nekim bendom, onda bi to bile neke nove stvari, ne ove. Mislim, opet ću to biti ja, ali sigurno neće biti neko kalemljenje ovih pjesama.

\"graha

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

Ključne riječi: