Spisateljica Indira Kučuk-Sorguč objavila je tekst pod nazivom “Deset u kiflu: Nekrolog jednoj čaršiji” u kojem kritikuje film “Deset u pola” reditelja Danisa Tanovića.

“Kao građanka Sarajeva, zaljubljenica u ovu čaršiju i veliki fan svega što je naše – lokalno, nakon odgledane nazovi komedije ‘Deset u pola’, sa velikim žaljenjem mogu da konstatujem da se niko u sali nije nijednom od srca nasmijao. Vladao je veliki muk kao kad se gleda neka napeta psiho-drama u kojoj glavne protagoniste vreba smrt, a oni sve čine da je izbjegnu. Scenarij je plošan, gluma neubjedljiva, dijalozi sve samo ne duhoviti, nategnuta priča s mnogo fula”, započela je.

Smatra da bi film jedva prošao na ispitu da ga je snimio student režije na Akademiji scenskih umjetnosti. Reditelj je rekao da je ovo njegov hommage Sarajevu, a Kučuk-Sorguč navodi da je ovo prije nekrologij.

“Ako je imao na umu da sahrani duh sarajevske čaršije, onda je to uspio. Dakako, samo na filmu. Gledam ljubavnu priču ovo dvoje mladih na filmu, više hemije ima između gliste i mrava nego među njima dvoma. Đuro igra sa maskom na licu, ne spušta obrve, vazda nešto iznenađen, k'o blaziran frajer. Lažni “naturalistički” pristup koji se favorizira ovdje kao najbolji, totalno je zakazao. Doduše, najbolje su se pokazali, kao i uvijek, pravi naturščici”, napisala je.

Prema njenom mišljenju, “na stranu i loša estetika i praznjikav scenarij i natempirana rediteljeva raja, koja su kao trebala simbolizirati pop-štih grada, sve bi to prožvakala da je film iole prenio neku emociju, bio zabavan i duhovit, ali nije”.

“Replike su lebdjele u zraku, sve je u neka doba izgledalo predugo i dosadno, i koliko god da te zanima ta ‘borba čevapdžija’ kao metafora borbe za očuvanje onog što svi kolokvijalno zovemo ‘sarajevski duh’, ne možeš se nasmijati jer nemaš čemu. Osim možda jednom: da neki glumci igraju pod ovim covid-maskama, valjda reditelj htio ‘uhvatiti’ trenutak šta li, ili je to njemu opravdanje da je snimao pod pandemijom i da mu zato ne haterimo puno ako ovo bude film katastrofe?”, navela je.

Dvaput se nasmijala, ali u sebi, od muke: kad je gledala Nermina Tulića “kako maltene grize svoju masku i nešto kroz nju nerazumljivo trabunja”, a druge se “provale, tvrdi, nije mogla sjetiti.”Jest me jednom povuklo pravo, kad sam čula najritmičniju pjesmu Bijelog Dugmeta iz njihove fanky faze ‘Lova’. A to s muzikom u filmu je tek priča za sebe… Ali o tome bolje da se šuti. Iskreno, baš sam tužna. Ako je ovo najbolje što se može napraviti na ovu temu (a znamo da je dovoljno proći Baščaršijom i da ćeš se zagrcnuti od čaršijanerskih ‘šega, šala i pošalica’), onda smo mi u debelom bedu. Ironično, možda je to i istina, ali film je ipak velika iluzija. A komedija najveće umijeće stvaranja te velike iluzije”, objasnila je.

Ovaj film ne može svrstati u crnu komediju jer za nju treba “fantastičan scenarij koji vrišti od lucide”. Također je napisala da smo “truba” tamo gdje bismo trebali biti najjači – u humoru. Smatra kako Bosanci još uvijek ne znaju snimiti komediju.

“Uh… Srce me boli. Ko nije gledao, neka ga pogleda na Mojoj TV u novogodišnjoj noći, pa nek javi utiske. Meni se sve reklo. Film o duhu bez duha. P.S. I ne znam kako to da se kod nas svaki kat primjeti na filmu kao tehnički nedostatak, a kod ovih u regiji, a kamoli u svijetu, koji su također skromnije produkcije, ne primjete?! U čemu je kvaka, nek mi objasne upućeniji od mene?”, upitala je na Kučuk-Sorguč kraju teksta.