“Znam da si to bio ti, Fredo… slomio si mi srce.”

A nema koje srce nije bilo slomljeno 12. marta 1978. kada je prostrujala vijest da je u 43. godini preminuo John Cazale, jedan od novih glumaca koje su ljudi tada tek počeli obožavati i koji je osvojio ta ista srca u svim najboljim filmovima iz prethodnih pet godina. Dobra duša, silom prilika načinjen za slabića, ali nijednog momenta gadan publici, čak i kada bi to bilo ko drugi bio.

Fredo Corleone u prva dva djela Kuma, Pacinov pljačkaški partner Sal u Pasjem popodnevu, Hackmanov pomoćnik Stan u Prisluškivanju i brbljivi Stosh u Lovcu na jelene. Njemu su to jedinih pet filmova i jedine četiri uloge u životu.

U svakoj od njih je poezija gledati i slušati ga, uživati u njegovoj igri bespomoćnosti i često jada, u glumi nečega što je tako daleko od njegove stvarnosti bilo, jer je naširoko bio poznat kao izuzetan šmeker (uprkos izgledu) kojeg Meryl Streep prema priznanju do danas nije zaboravila niti preboljela, a uz to znan i kao jako ugodna, druželjubiva osoba, prenosi index.hr.

Dijagnoza raka

Ipak, bespomoćnosti i jada je bilo i u stvarnosti, a ticalo se njegovog zdravlja. Rak kostiju je jurišao i jurišao, sve do svoje potpune pobjede, a poraza ovog čovjeka, ali ne samo njega nego i cijele američke kinematografije, spomenutog datuma.

Na početku snimanja Lovca dijagnosticiran mu je rak i producenti su ga htjeli udaljiti s projekta, ali Streep i Robert De Niro su zaprijetili da će i oni otići ako Johna otpuste. Gesta koja sve govori o njegovom statusu i poštovanju koje je zasluživao, a da se moglo, napravili bi i mnogo više.

Nevjerovatno cijenjen od kolega, autoritet, neko čija je riječ najviše važila, to je bio Cazale. Primjer je i Al Pacino koji je ispričao da je jednom igrao predstavu Osnovna obuka Pavla Hummela i saznao da će Cazale doći gledati ga, što ga je pronervozilo kao nikada do tada.

Tokom cijelog komada sve što je radio bio je zapravo pokušaj da impresionira Johna i ni na šta drugo nije mislio. Prema njegovim riječima, to je bila jedna od najgorih izvedbi koje je imao, prije svega zato što uvijek tako ispadne kada igrate za nekoga u publici, a ne za sebe i za dobrobit djela. Sve je to znao Pacino, međutim nije se mogao oduprijeti utisku da ga John Cazale gleda i u tome se možda najbolje vidi koliko je značio.

Pacino ga je smatrao starijim bratom, umjetnikom koji je uvijek bio ispred ostalih i vidio stvari koje drugi nisu, kao i osobom od koje je naučio više o glumi nego od bilo koga drugog, a ovo posljednje je isto rekla i Streep u svoje ime.

Svaka uloga odiše tugom

I ne znam je li zbog onoga što mu se kasnije dogodilo ili ne, ali svaka uloga Johna Cazalea odiše nekom tugom, njegovi likovi su uglavnom šonje, ali opet nikada nije prezir ono što osjećamo prema njima, pa čak i kada učine neoprostive stvari (vidi Kum II).

I dalje ih volimo, i dalje vidimo beskrajnu dobrodušnost u njima. Na primjer, svaki put kada se pojavi u Pasjem popodnevu prvih pola sekunde isprati blagi smiješak kod gledatelja, ali već u tom trenutku stane knedla u grlu i krene neka nelagoda u grudima…  I umjesto da ne možemo odvojiti oči od smiješne frizure i nekih čudnovatih pokreta, mi zapravo ne možemo otići dalje od duboke žalosti koja prevladava njegovim pogledom, bilo da smo je mi projektirali zbog predstojeće sudbine, bilo da je zato što ju je i svaki od njegovih malobrojnih likova nosio sa sobom.

Svaki film nominovan za Oscara

Pravi dijamant kinematografije sedamdesetih i nešto najgore što se američkom filmu od tada do danas dogodilo jest njegova smrt, a dogodile su se mnoge užasne stvari, da ih sad ne nabrajamo. Cazale i da je ostao, on se ne bi trudio nadvisiti ove pored sebe i one s kojima je također surađivao na ostalim filmovima.

Znao je da je bar ravnopravan, ali bi se trudio naučiti ih da budu još bolji kao što je to i za života radio i kao što su svi oni o njemu posvjedočili. I s te strane njegov gubitak je nemjerljiv, a i s mnogih drugih strana, jer vrag će ga znati šta je taj čovjek sve još mogao izvesti i koje bi sve rekorde porušio. Ovako ostaje samo onaj lijep podatak da je jedinih pet naslova u kojima je igrao nominirano za Oscara za najbolji film i ostaje utemeljena pretpostavka da bi se prezime Cazale vijorilo na najvišim zastavama Novog Hollywooda uz one na kojima piše Pacino, Hackman, Nicholson, De Niro, Duvall, Hoffman, Redford…

“It wasn't enough time”, što je rekao don Vito.

Jedan od najboljih glumaca svih vremena koji nažalost nije stigao to postati, među najdivnijim ljudima koji su ikad izašli iz paklene kuhinje američkog filma, 5 od 5 šut iz igre, besprijekorni velemajstor. Veliki John Cazale.  (Tuzlanski.ba)