U najstarijem novosadskom naselju Podbari, nekadašnji frizerski salon u kojima je frizerka Rada pravila sjajne punđe za svečane prilike, poslednjih 15 godina je mesto na kojima nastaju umetničke slike.

Frizerski atelje pretvoren je u slikarski atelje, a vešte ruke Radmile Vojnović sada stvaraju slike koje se mogu naći širom sveta. Iako samouka, njenom talentu divili su se i diplomirani slikari, premda je strast prema slikarstvu osetila nakon napunjene 50. godine.

Za deceniju i po koliko se druži sa platnom, štafelajem, četkicama i bojama nastalo je više stotina slika, a imajući u vidu energiju i posvećenost koju pokazuje gospođa Vojnović, taj umetnički fond će se još uvećavati.

Frizerski salon kod Radmile u Tekelijinoj ulici bio je nezaobilazno mjesto uoči svadbi ili nekih drugih prilika za frizuru. A svoje majstorstvo u frizeraju Radmila je usavršavala u Italiji i Velikoj Britaniji, pa i danas, kada je u penziji, nekadašnje mušterije nazovu da pitaju može li neka frizura na staro poznanstvo.

Ipak, frizerski salon sada je mjesto na koje dolaze ljubitelji umetnosti, ali i oni koji žele da vide kako neka slika nastaje. Jer Radmila slika pored otvorenih vrata i, kao frizer starog kova, uvijek je raspoložena da popriča sa znatiželjnicima.

“Što se tiče umjetnosti, za to sam oduvijek imala talenta. Još kada sam bila osnovac moje radove su slali na takmičenja na kojima sam pobjeđivala. Ali, život me je odveo u drugom pravcu“, objašnjava u razgovoru za Anadolu Agency (AA) Radmila Vojnović.

Taj put, takođe je, na neki način, bio umjetnički, jer je frizeraj posao na kome se takođe može iskazati kreativnost. Veliki broj poznanstava upravo je stekla u salonu, što joj je u sadašnjem zanatu izuzetno pomoglo, jer u mnogi domovima njenih nekadašnjih mušterija na istaknutom mjestu stoje njene slike.

Kako kaže, ključni period kada je uz makaze dodala i slikarske četkice bila je majčina smrt 2005. godine. Taj događaj zbio se na njen rođendan i to ju je duboko potreslo. Par mjeseci kasnije, potpuno spontano; prolazeći pored radnje sa slikarskom opremom ušla je unutra i kupila sav pribor potreban za slikanje.

“Kao da me nešto natjeralo da uđem i kupim platno, terpentin, četkice, uljane boje… Došla sam kući i nisam znala šta s tim da radim. Nazovem drugara mog sina koji je akademski slikar da ga pitam šta treba da radim. On mi je ukratko telefonom objasnio. I onda sam našla fotografiju Petrovaradinske tvrđave i naslikala je. To je bila moja prva slika. Nazvala sam ponovo sinovljevog prijatelja da ocijeni moj rad. Došao je, dugo je gledao sliku i smejuljio se i rekao da sam vanserijski talenat. Tada sam imala 50 godina“, priseća se Radmila.

Zahvaljujući dobroj stručnoj kritici želela je da upiše akademiju, ali ju je upravo akademski slikar odgovorio od toga uz opasku da mnogi svjetski slikari nemaju akademiju, a mnogi sa diplomama nisu slikari.

Njena prva slika završila je u Beču. Petrovaradinska tvrđava, kao simbol Novog Sada, najčešći je motiv njenih slika i najviše naručuju upravo Novosađani koji su mjesto prebivališta zamijenili nekom drugom zemljom u potrazi za boljim životom i perspektivama.

Također su tražene i vojvođanske zime kojih je sve više na slikama, a sve manje u stvarnom životu, ali i prizori salaša, neizostavnog obilježja vojvođanske ravnice. Najveća slika koju je izradila je replika “Seobe Srba“ Paje Jovanovića, koja krasi zid njenog frizersko-umjetničkog ateljea.

Kako kaže, taj rad je slikala mjesecima. On je ujedno i paradigma koliko su se njeni radovi selili na razne krajeva svijeta.

“Odlazeći odavde mnogi ljudi su željeli da sa sobom u svijet ponesu nešto što će ih povezivati sa ovim krajevima. Otud i činjenica da su mi najtraženije slike Tvrđave, salaša i vojvođanske zime“, kaže Radmila.

Dugo godina je uporedo radila frizure i umjetničke slike, a nakon odlaska u penziju ima više vremena za druženje sa četkicom, bojama, platnom i štafelajem. U slikarstvu voli realiste, ali voli da slika i realizam i apstrakciju. Njen atelje je i izložbeni prostor, jer slike koje ne mogu da se smjeste u taj prostor iznese ispred kuće kad je suho, pa je svako popodne u Tekelijinoj ulici izložba radova Radmile Vojnović.

“Svaki slobodan trenutak koristim za slikanje. Kao da me vodi neka energija. Mislim da je to moja mama. Ne može dan da prođe, a da na slikam. Imam neutaživu potrebu za tim i neću prestati da slikam dok me odavde ne iznesu s nogama unapred“, kroz šalu kaže Radmila.

Najzanimljiviji put njene slike, kako kaže, dogodio se u Washingtonu gdje je dijaspora organizovala aukciju umjetnina kako bi prikupili novac za izgradnju pravoslavne crkve u glavnom gradu Sjedinjenih Američkih Država.

Njena slika koja je predstavljala prizor novosadskog naselja Podbara u kojoj ulica dijeli stare kuće i stambene zgrade, a u dnu ulice se nalazi crkva. Pošto nije bila u mogućnosti da putuje sa svojim radom, njeni prijatelji javili su joj da je sliku kupio jedan od direktora CIA za Balkan.

“Jedan stariji gospodin obilazio je izložbu. Dva puta se dugo zadržao ispred mog rada. Treći put kada je prijatelj pogledao nije vidio ni sliku ni starijeg gospodina. Kada je otišao do organizatora da se raspita za djeda, oni su mu kroz smijeh rekli da je djed jedan od glavnih direktora CIA-e za Balkan i da je upravo kupio sliku o Novom Sadu. Nakon te informacije koja me je zatekla poslije ponoći, ja sam ustala, skuhala kafu i od uzbuđenja nisam mogla da spavam, jer je slika jedne priučene slikarke završila u domu jednog tako moćnog čovjeka“, navodi Radmila.

Iza sebe ima i dvije samostalne izložbe, a jedna stalna se odvija upravo u njenom ateljeu. Kaže u šali da njene slike vrijede više nego kod akademskih slikara, jer su oni naučeni, a ona je sama morala da se potrudi da savlada “cake“. Imajući u vidu da “vježba“ svakodnevno i sama konstatuje da su joj slike s početka i danas neuporedive.

“Nešto naslikam za sat-dva, a nešto za dan-dva, dok na nekim slikama radim i po nekoliko mjeseci. Korona nije ništa naspram zaraze koju ja imam“, zaključuje Radmila. (Tuzlanski.ba)