Srijeda, 23. Septembra 2020.
Tuzlanski.ba logo
Preuzmite sliku

Život sa OCD-om: “Navečer sam satima znala kontrolisati je li iskuljčen šporet, aparat za kafu, kuhalo…”

Michaela mora sve kontrolisati, opsesivno, uvijek iznova. Te prisilne radnje određuju njen život. Pomogle su joj terapije

„Čak i kad uopće nisam koristila šporet, dodirivala sam svaku ploču kako bih prekontrolisala je li isključena. Na kraju sam uvijek iznova morala reći: isključeno, isključeno, isključeno!” – priča Michaela (pravo ime poznato redakciji) za Deutsche Welle.

Dva desno, dva lijevo

Ona je već kao dijete imala rituale kojih se morala strogo pridržavati. Recimo, svake večeri prije spavanja roditelji su dobivali poljupce za laku noć – na svaki obraz po četiri, nijedan više ili manje. „Dva desno, dva lijevo i onda još jednom isto”, opisuje Michaela početke svoje neuroze.

Danas joj je 48 godina i još uvijek pati od opsesija. Na strunjači, kad radi vježbe, leži tačno u sredini, razmak na obje strane mora biti jednak.Ako se počešem na lijevoj strani, moram to učiniti i na desnoj“, priča Michaela.

Za mnoge to jednostavno zvuči samo neobično ili pretjerano. No to je ozbiljan psihički poremećaj koji nije lako dijagnosticirati, objašnjava Andreas Wahl-Kordon, direktor stručne klinike Oberberg u Schwarzwaldu. „Važan kriterij kod dijagnoze je vrijeme koje se troši na razmišljanje o neurozi ili na stvarne radnje. Ako ponovo kontrolišete je li aparat za kafu stvarno isključen, to je u redu. Ali ako to činite 20 ili više puta, onda je to prisilni nagon.”

To je za Michaelu svakodnevica koja je naporna i zahtijeva puno snage i energije. No kaže da se njeno stanje već poboljšalo, za što je prvenstveno zaslužan njen psihijatar Andreas Wahl-Kordon.

Dva koraka naprijed, jedan nazad

Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP) je oboljenje koje često počinje u djetinjstvu, ali se može razviti i u odrasloj dobi. Pacijenti i njihovi bližnji ponekad to čudno ponašanje uopće ozbiljno ne shvataju. Osobe s tim poremećajem najprije moraju postati svjesne toga da je njihovo ponašanje bolesno i biti spremne na liječenje.

Terapeuti kod utvrđivanja dijagnoze obično postavljaju pitanja kao što su: Čistite li ili perete ekstremno često? Je li vam pretjerano važna simetrija? Imate li misli kojih se ne možete riješiti? „Prije svega je važan intenzitet s kojim se izvode te radnje i vrijeme koje pacijent stvarno, ali i u mislima, gubi na to”, objašnjava dr. Wahl-Kordon i ističe: „Kod mnogih pacijenata možemo terapijom postići dobre uspjehe.”

I Michaela ide na terapije. Pri tome mora dopustiti suočavanje sa situacijama kojih se inače plaši ili ih pokušava izbjeći. Na taj način uči kako se ophoditi s neurozama i strahovima.

“Mislila sam da sam kriva za njenu smrt”

Kada je Michaela navršila 16 godina, umrla je njena sestra u dobi od 28 godina. Za Michaelu je to bio traumatičan doživljaj koji je kod nje izazvao grižnju savjesti. „Nekih sedmicu dana prije nego što je moja sestra umrla, rekla sam jednoj prijateljici da ne postoji ništa čemu se mogu radovati i da sam sanjala da je moja sestra na groblju iza betonske ograde i ne može van. Kada je moja sestra onda umrla, predbacivala sama sebi to. Mislila sam da sam ja kriva jer sam kukala bez razloga.”

To sebi predbacuje i danas i plaši se da će biti kažnjena ako se bude na nešto žalila. To je jedan od mnogih njenih strahova.

Ona je studirala pravo. Njene neuroze pratile su je i tokom studija. Predstavljale su beskonačnu torturu. „Navečer sam morala uvijek iznova kontrolisati jesu li svi uređaji isključeni: šporet, aparat za kafu, kuhalo za vodu. Jesam li isključila sve utikače? A onda još jednom pritisnuti vrata frižidera kako bih provjerila jesu li stvarno zatvorena. I onda sve ispočetka.”

Ponekad je sve to trajalo i po nekoliko sati.

Za vrijeme studija je upoznala svog supruga. Zamolila ga je da on nakon nje još jednom sve prekontroliše. „Osjećala sam da je time s mene skinuo odgovornost ako nešto počne gorjeti zato što sam zaboravila sve tačno kontrolisati”, priča Michaela. No ona je i nakon njegove kontrole sve još jednom pregledala – kontrola poslije kontrole. I tako 20 godina. Danas je to postalo bolje zahvaljujući terapiji.

Dobro planirano samoubistvo

Michaela je bila uspješna advokatica. No zbog svoje bolesti je prestala raditi: „Uvijek sam se bojala da ništa neću napraviti kako treba, da ništa ne mogu, da sam preglupa i da sam samo igrom slučaja dobila visoki položaj.”

„Neuroza nakon nekog vremena određuje cijeli život”, objašnjava Wahl-Kordon. „Ima pacijenata koji se potpuno povuku iz javnosti, više ne jedu kako treba i bolesno smršaju. To su onda teški slučajevi.”

Michaela stalno pokušava sve organizovati savršeno i zadržati kontrolu nad svime. Tako je bilo i kad se odlučila na samoubistvo. Sve je organizovala za vrijeme kada je više ne bude. No onda je iznenada kući stigao njen suprug i time joj poremetio planove. „Kasnije sam mislila da se ionako ne mogu ubiti jer prije toga moram sve pospremiti. Jednostavno mi je nepodnošljiva pomisao da će neko kasnije dirati moje stvari.”

Michaela danas ponovo radi, ali ne kao advokatica nego, među ostalim, predaje na fakultetu defektologije. Posljednjih godina imala je intenzivne terapije koje su joj pomogle. „Još uvijek kontrolišem šporet i frižider. Još uvijek se bojim da ću nešto pogrešno napraviti. Ali u poređenju s onim kako je bilo, ovo sada je puno, puno bolje”, rekla je za Deutsche Welle. (Tuzlanski.ba)

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje