Prije nekoliko mjeseci, dok su u njegovom Teksasu temperature bile oko 15 stepeni Celzijusa, Wayne White izašao je iz šatora i osjetio kako izgleda temperatura od -45 stepeni.

White je upravo završavao svoju treću zimu kao voditelj Stanice Amundsen-Scott na Antarktici. Bio je odgovoran za sigurnost 42 tehničara, naučnika i pomoćnog osoblja. Tog posebno hladnog dana zamotao se jaknom oko lica i hodao po bijeloj ledenoj površini koja se protezala hiljadama kilometara u svim smjerovima. Dok je izdisao, začuo se neobičan zvuk, piše Texas Monthly.

“Para se smrzava dok izlazi iz usta”

“Kad izdišeš na -60 stepeni, čuje se čudan zvuk. To se para smrzava dok izlazi iz usta”, govori White tokom intervjua satelitskim telefonom iz stanice.

Kad ne upravlja istraživačkim stanicama širom svijeta, White živi u teksaškom gradu Rockportu. Na Južnom polu zadužen je za sigurnost osoblja, kao i za održavanje postaje i objekata Nacionalne znanstvene zaklade (NSF). Svakog dana obilazi i provjerava objekte, brine se o dobrobiti posade i općenito vodi računa da stvari teku bez problema. “Danas je lijepo i sunčano, nema mnogo vjetra. Oko mene je samo led”, govori 64-godišnji White.

White se navikao na ekstremnu klimu u svom privremenom domu, u kojem je sunce u septembru napokon izašlo nakon gotovo šest mjeseci potpune tame. Odrađujući 12-mjesečne smjene na Južnom polu podnosi hladnoću i do -90 stepeni Celzijusa, jede uglavnom smrznutu hranu i spava u kabini veličine zatvorske ćelije.

“U samo nekoliko minuta ostaneš bez ušiju”

“Nevjerovatno je kako se brzo ovdje možeš smrznuti, kako sve počinje boljeti. U samo nekoliko minuta ostaješ bez ušiju, lica i stopala”, kaže White.

Od aprila do septembra stanica je u potpunom mraku, a temperatura se kreće oko -70 stepeni. To ne sprječava Whitea, koji ovdje ostaje do januara, da izađe u svakodnevnu šetnju ili trčanje, uvijek sam. U gotovo tri godine na ovom poslu nije prošao dan bez šetnje. White bilježi svaki izlazak i dosad je po ledu prohodao više od 6000 kilometara: “Izlazim po bilo kakvom vremenu, kako god loše bilo.”

Prije nego što izađe potpisuje se na ploči uz vrata, na kojoj piše “Ako se ne vratim, potražite smrznutu hrpu kad se sunce opet pojavi u septembru”, kako bi osoblje znalo da je u šetnji. Dok se odijeva za izlazak, odabire opremu koju vojska koristi za ekstremnu hladnoću, tešku i vjetronepropusnu jaknu kakvu je istraživač Roald Amundsen nosio na Južnom polu 2011. godine. Kad je najhladnije, odijeva inuitsku jaknu od krzna sibirskog vuka. Naučio je čitati vjetar, zvijezde i snijeg kako bi pronašao put natrag do stanice, čak i u potpunoj tami ili potpunoj bjelini.

“Jedna od najgorih stvari ovdje je vjetar. Vjetar probija sve, izaziva ozebline na nosu i licu”, objašnjava White.

Mjesecima borave u potpunoj tami

Stanica u kojoj White radi nalazi se nekoliko kilometara od leda koji se neprestane kreće u blizi geografskog Južnog pola. Nekoliko drugih zgrada raštrkano je u krugu od kilometra. Posada mjesecima boravi u potpunoj tami i niko ne može otići od veljače do novembra, ali osim neugodnosti kao što su nestabilna internetska veza, nepostojanje TV-a i streaming usluge te nemogućnosti glasanja na izborima 2020. zato što nema poštanske službe, inače nije tako loše.

“Naučio sam voljeti ovo. Volim ovdašnje teške uslove i historijat ovog mjesta”, kaže White.

Tračak svjetlosti pojavljuje se krajem kolovoza, kao blijeda mrlja duž horizonta. Nekoliko sedmica kasnije postaja organizuje godišnju svečanu večeri u čast povratka sunca. Ove godine White je čestitao svojoj ekipi što je preživjela zimu na udaljenoj stanici, što je postignuće kojim se može pohvaliti samo 1600 ljudi. Svaki uspjeh je zajednički, kaže White, a svaki neuspjeh lični. Zatim je govorio o tome koliko će drugačiji svijet biti kad osoblje napusti postaju u novembru: “Idemo kući u novi svijet, u svijet koji nije sasvim isti kao kad smo otišli.”

Nitko na postaji ne nosi masku. Budući da od februara niko drugi nije pristigao, nema potrebe za maskama, a ni za društvenom distancom.

“Neki će reći da smo sretni što smo ovdje tokom pandemije. Ali to nije baš tako. Ne možemo učiniti ništa za ljude kod kuće. Imali smo smrtnih slučajeva, nepredviđenih razvoda, uragana i požara kod kuće, a nismo mogli učiniti ništa. Radije bih bio kod kuće u takvim situacijama”, objašnjava White.

Ko je uopće White?

White je radio kao upravitelj stanice na gotovo 20 drugih mjesta širom svijeta, od otoka Ascension u južnom Atlantiku do otoka Wake u zapadnom Pacifiku, a član je prestižnog kluba Explorers, zajedno s astronautima i roniocima. U Stockport se vratio sredinom studenoga i postao prva osoba koja je triput radila kao zimski voditelj stanice, što znači da je na Južnom polu proveo dvije i pol godine. Tokom 64 godine američke nadgledavanja na Južnom polu samo su dvojica drugih zimskih voditelja izdržala dvije sezone, a White je jedini koji je izdržao dvije zime zaredom. Južni pol, kaže on, samo je jedno poglavlje u njegovom prilično avanturističkom životu.

White je rođen u Marylandu, a odrastao u Iowi. Prvostupnik je geografije na Univerzitetu California State, a potom je diplomirao javno zdravstvo na Univerzitetu Tulane. Nakon toga je sklopio niz ugovora za upravljanje operacijama na istraživačkim stanicama širom svijeta. Oduvijek je volio avanturu i historiju, a posao ga vodi na najekstremnija mjesta planeta.

Tri zime na Južnom polu ipak su dovoljne. Whiteu nedostaje supruga Melissa, koja je s njim putovala po cijelom svijetu, ali nikad na Južni pol. Nedostaje mu i njegovih 18 mačaka, koje su redom spašene na ulicama. White vrijeme krati radeći na dvije knjige, jednoj o njegovoj 21 godini na radnim mjestima širom svijeta te drugoj o iskustvima s Južnog pola, uz fokus na psihološki uticaj života u hladnoći i tami. Život na stanici upoređuje sa svemirskom misijom.

“Zamislite da se nalazite u stranom svijetu, s temperaturama ispod -70 stepeni, a na prozore stavljate karton da vanjska svjetlost ne utiče na teleskope. Navikao sam na ovakve uslove, ali intenzitet zime na Južnom polu i bliskost među posadom jedinstvena je na planetu”, objašnjava White.

Nancy McGee, filmašica i kolegica iz kluba Explorers, upoređuje Whitea s antarktičkim pustolovima Robertom Falconom Scottom i Ernestom Shackletonom: “Ne sumnjam da bi ti kultni polarni istraživači uvrstili Waynea Whitea u vodećih pet kao neustrašivog vođu istraživanja i ekspedicije.”

White je nestrpljivo iščekivao let kući preko Novog Zelanda. Po dolasku u Rockport morao je na dvije sedmice u karantenu.

“Obično se na aerodromu sprema doček, ali ovaj put uzet ću taksi ili unajmiti auto, smjestiti se u gostinjsku kuću i iz dvorišta mahnuti supruzi. Ona je učiteljica i ne želim nju ili njene učenike izložiti covidu-19”, kaže White.

Nakon što je od veljače gotovo isključivo jeo smrznutu hranu, White je jedva dočekao meksičku hranu i svježu salatu, zaključuje Texas Monthly. (Index.hr)