Lotosova stopala, izuzetno bolna praksa zbog koje su milionima djevojaka i žena u Kini podvezivali i ujedno sakatili stopala, krije priču koja navodno nema veze sa fetišima, kako se dugo vjerovalo.
Sićušna takozvana zlatna lotosova stopala bila su svojevrsna ulaznica u brak i bolji život u Kini. Postoji nekoliko teorija koje govore kako je nastala ova neprijatna tradicija, od želje da se imitira prirodno malo stopalo prinčeve najdraže konkubine, pa sve do priče o carici koja je imala mala, zdepasta stopala, zbog čega su postala pomodna.
U svakom slučaju, lotos stopala značila su lomljenje prstiju i lukova stopala djevojkama i vezivanje za taban platnom kako bi ostala mala.
„Vjerovalo se je ova praksa postojala da bi se muškarci zadovoljili, smatralo se da ih privlače mala stopala“, rekla je Laurel Bossen, koautorica nove knjige „Svezana stopala, mlade ruke“.
Ali njeno istraživanje otkriva da je ovaj običaj u velikoj mjeri pogrešno shvaćen. Djevojke kojima su bile vezane noge nisu bile besposlene, već su privređivale, posebno one na selu, gdje su devojčice od sedam godina tkale, prele i radile ručno.
Stoga je vezivanje stopala trajalo tako dugo – postojao je jasan ekonomski razlog. To je bio način da mlade djevojke mirno sjede i pomažu u pravljenju robe poput prediva, tkanina, prostirki, cipela i ribarskih mreža od kojih su porodice zavisile u pogledu prihoda – čak i ako su djevojkama govorili da će se uz takva stopala lakše udati, prenosi Zadovoljna.rs.
Bossen kaže i da se žene nisu stidjele da pričaju ili pokažu svoja vezana stopala, zbog čega je bila skeptična da je to fetiš sa erotskim nabojem.
Iskrivljena istorija
„Slika o ženama s lotus nogama kao o besposlenim seksualnim trofejima je ozbiljno krivljenje istorije“, rekla je Bossen.
Ova praksa je zamrla tek kada je ručni rad polako postajao sve manje ekonomski važan.
Ona je sa kolegom intervjuisala oko 1.800 starijih žena na nekoliko lokacija širom ruralne Kine, a koje su posljednja generacija kojoj su vezivana stopala. Željela je da utvrdi kada i zašto je praksa počela da blijedi.
Otkrili su da je vezivanje stopala najduže trajalo u oblastima gdje je još uvek imalo ekonomskog smisla proizvoditi robu poput tkanine kod kuće i počelo je da nestaje tek kada su jeftinije fabrički napravljene alternative postale dostupne u tim oblastima, piše CNN.
Inače, djevojčice bi počinjale sa šest ili sedam godina ručno da predu – otprilike u istim godinama kada su im podvezivali stopala.
„Moja majka mi je podvezala stopala kada sam imala oko 10 godina. Tad sam počela da predem pamuk. Svaki put kada mi je vezivala stopala, boljelo me je da sam plakala“, rekla je istraživačima jedna žena rođena 1933. godine.
Vezivanje stopala datira iz vremena dinastije Song (960-1279) i proširilo se iz dvorskih krugova na bogatu elitu, a na kraju iz grada na selo. Do 19. vijeka to je bilo uobičajeno širom Kine. Ovaj misteriozni i bizarni običaj počeo je da nestaje u ranim godinama 20. vijeka, mada je bilo žena rođenim u 1940-im godinama, a čija su stopala bila vezivana, doduše nakratko.
Neki stručnjaci procjenjuju da je čak dvije milijarde Kineskinja podvezalo stopala od kraja 10 vijeka, pa sve do 1949. godine, kada su komunisti zakonom zabranili praktikovanje tog običaja.
Inače, proces podvezivanja stopala je trajao gotovo dvije godine kako bi se dobio željeni efekat stopala velikog svega osam centimetara. Najčešće je počinjao između treće i 11. godine života, prije nego što se luk stopala razvije do kraja. Sve se radilo u zimskim mjesecima kako bi noge bile manje osjetljive na bol.
Da bi se spriječio rast noge, prsti stopala su se savijali prema dole dok ne dotaknu tabane i pritiskaju se dok ne puknu. Nije bilo nikakve anestezije tokom procesa, tako da su djevojke trpile nesnosan bol. Kada se prsti slome i saviju pod taban, cijela noga bila je zatezana unazad kako bi luk stopala takođe pukao i time se omogućio početak pravog podvezivanja. (Tuzlanski.ba)
