Ko su sponzoruše? To su žene koje svoje tijelo i društvo prodaju/mijenjaju za novac, nakit, putovanja, lagodan život i slične stvari. To su žene koje su na lošem glasu. Nisu prostitutke. Ove važe za one koje se na finjaka prodaju, nemaju tarifu. Igraju na kartu izgleda. To im je bitna stavka u životu.
Do stvari koje žele dolaze “preko kreveta”, preko stražnjice, izgleda… Muvaju se po kozmetičkim salonima, uglavnom nemaju posao od 7 do 16, uglavnom nemaju vezu/brak, vole izlaske i provode.
One su primjer kako ne treba. One su ono što majke i očevi ne žele da im kćerke budu. O njima se priča s podsmjehom. Njih se prosuđuje, osuđuje, procjenjuje, lako ih se prepozna. Česta su tema na kafama, u medijima, na poslu. Ima ih svugdje, u svakom gradu i selu. Svi za njih znaju. Iza svega toga često se kriju nasilje, manipulacija, ucjene. Ali to nije važno, važno je ono što se vidi izvana.
Ko, šta, kako, s kim, odakle, zašto? O tome se ne priča. Nije važno.
Nešto tu ne štima.
Idem ispočetka.
Ako prodaje tijelo, to znači da postoji kupac. Neko ko to tijelo iskoristi u neke svrhe i plati za to. Iskoristi i plati. Ko?
Izlaze i provode se. S kim?
Prave društvo. Kome?
Kome dižu ego? I još što-šta.
Ne znam hoću li vas razočarati ili fascinirati, ali moram vam reći ovo – sponzoruše su posljedica, ne uzrok. Posljedica sistema, uređenja, postavki. To što se mi pravimo ludi i ne želimo da vidimo odakle potiče sve to, ne znači da se to ne dešava i da ne postoji.
Žensku djecu učimo da ne manipuliraju svojim tijelom. Ni zbog čega. Učimo ih da se školuju i da zarađuju svoj novac. Teoretski – da. Praktično – svaki put kad ukrasite kosu svojoj “princezi”, razmislite u odnosu na koga je “sređujete” i zašto sinu ne uređujete kosu na taj način. Isto je i sa garderobom. I igračkama. I igrama. I porukama. I granicama. I očekivanjima.
Žensku djecu učimo da se čuvaju, da paze gdje se kreću, da izbjegavaju mračne ulice, nepoznate prostore, da ne stopiraju… I da ne budu sponzoruše s početka priče – da zarađuju svoj novac i ne daju tijelo na korištenje. Međutim, meni tu nešto fali.
Fali mi da se mušku djecu uči i nauči da žensko tijelo nije u njihovoj službi, da se žensko tijelo ne kupuje, da nije na prodaju i da mu nikad ne padne napamet da plati seks.
Nikad. Nikome. Nigdje.
Jer bez kupca tijela i seksa – nema prodavačice tijela i seksa. Čuvena priča o potražnji i ponudi i njihovoj uskoj povezanosti. Uslovljenosti, rekla bih.
Ako nemam kome da prodam papriku, neću je proizvoditi i prodavati, jer nemam korist od toga.
Jednostavno je. Računica je jasna.
Cijela ta priča je, ustvari, tužna. Usudim se reći i netačna. I opterećujuća. Jer muškarca svodi na ovisnika o seksu, a ženu na ovisnicu o lagodnom životu. Niti je muškarac ovisnik o seksu, niti je žena ovisnica o lagodnom životu. I da li je takav život uopšte lagodan? Koliko je tu žrtve? Koliko je to lako kako izgleda?
Ali to je začarani krug.
To je patrijarhat. Savršeno uređen. I određen. Sa unaprijed zadanim ulogama. Sa unapred postavljenim pitanjima i odgovorima na ta pitanja. I savršeno zamagli sliku. Zamagli je toliko i tako da se cijela jedna strana priče obriše, nestane, ne spominje, ne propituje i sva energija se usmeri na drugu stranu, u ovom slučaju na sponzoruše. Koje bez sponzora ne postoje.
“Ona je preko kreveta došla do posla. To nije u redu. To nije moralno.’”Ali zašto se ne spominje osoba preko čijeg je kreveta došla do tog posla, osoba koja je prodala posao za seks? Zašto se to ne osudi? Kako nekom padne napamet da proda posao za seks?!
Lako je reći kako je to žena “lakog morala”, kako može, ja to ne bih mogla… Zašto je teško reći da je taj muškarac koji je njen sponzor – lakog morala, kako može, ja to ne bih mogao? Zašto je osuda jednostrano rezervisana? Zašto je osuda uopšte prisutna?
Mi se ponašamo kao da druga strana ne postoji. Pravimo se ludi.
I zato sljedeći put kad kažete da je neka žena sponzoruša, sjetite se da je ona sponzoruša u odnosu na nekoga, da ne postoji sponzoruša u odnosu na samu sebe. E, tog nekog se sjetite i biće vam sve jasno. Bar se nadam. (lolamagazin.com)
