Za većinu ljudi, imati dobro pamćenje znači biti u mogućnosti sjetiti se jasno informacija tokom dužeg perioda. Čak i za neurobiologe nemogućnost da se sjetimo nečeg iz prošlosti se dugo smatrala neuspjehom moždanih mehanizama koji su zaduženi za čuvanje i povrat informacija.

Ali, sudeći po novom eseju Pola Franklanda, doktora u CIFAR-ovom programu za razvoj mozga i djece, i Blakeu Richardsu, iz programa “Učenje u mašinama i mozgovima”, naši mozgovi se aktivno trude da zaborave. Zapravo, ova dva istraživača sa Univerziteta u Torontu objašnjavaju da cilj memorije nije da prenosi najbitnije informacije tokom vremena, nego da optimizuje inteligentno donošenje odluka čuvanjem samo bitnih informacija.

“Bitno je da mozak zaboravi nebitne detalje i umjesto toga se fokusira na ono što će mu pomoći da donese odluke u stvarnom svijetu”, kaže Ričards. Esej koji je objavljen ove sedmice u časopisu “Neuron”, odnosi se na sjećanje i objašnjava porast u istraživanjima moždanih mehanizama koji promovišu zaboravljanje, te otkrva da je zaboravljanje jednako važna komponenta sistema memorije kao i sjećanje. “Nalazimo mnogo dokaza iz skorijeg istraživanja da postoje mehanizmi koji promovišu gubitak sjećanja i da su odvojeni od onih koji su uključeni u čuvanje sjećanja”, istakao je Frankland.

Frankland i Ričards su stvorili argument da interakcija između prisjećanja i zaboravljanja u ljudskom mozgu dopušta da pravimo inteligentnije odluke bazirane na sjećanjima. To mozak čini na dva načina.

*Prvo, zaboravljanje nam dopušta da se adaptiramo novim situacijama puštanjem zastarjelih informacija, kao i onih koje nas potencijalo pogrešno navode, a koje nam više ne mogu pomoći da manevrišemo okolinom koja se mijenja. “Ako pokušavate upravljati svijetom, a mozak vam konstantno iznosi nova sjećanja koja su u konfliktu, biće vam teže donijeti informisanu odluku”, kaže Richards.

*Drugi način na koji zaboravljanje sjećanja olakšava donošenje odluka je taj da nam dopušta da generalizujemo stare događaje u nove. U umjetnoj inteligenciji, ovaj se princip zove regularizacija i radi stvarajući jednostavne kompjuterske modele koji daju prioritet informacijama koje su u srži, ali eliminišu specifične detalje.

Sjećanja u mozgu rade na sličan način. Kada se sjetimo samo suštine susreta, a ne svakog detalja, ovo kontrolisano zaboravljanje detalja koji nisu značajni stvara jednostavna sjećanja koja su efektivnija u predviđanju novih iskustava. Na kraju krajeva, ovi mehanizmi su obučeni okolinom u kojoj smo. Okolina koja se stalno mijenja možda bude zahtijevala da se sjetimo manje toga. Na primjer, kasirka koja upozna mnogo ljudi svaki dan sjećaće se imena svojih kupaca samo nakratko, a dizajnerka koja se sreće sa svojim klijentima redovno, sačuvaće te informacije duže jer su joj potrebne. (NN)