U svijetu borilačkih vještina, Diego Garijo poznat je pod nadimkom Dos Pistolas. U dragu, svi ga znaju kao Lolu.
Ovaj članak je prvobitno objavljen na VICE Germany, a kasnije preveden za domaće izdanje, piše Vice.
Nije nepravedno reći da svijet borilačkih vještina i svijet draga nisu često u dodiru. Ipak, Diego Garijo, 41-ogodišnjak prekriven tetovažama u zatvorskom stilu, koji sebe vidi kao borca, slikara i zabavljača, uspio je da spoji nespojivo.
Rođen u Gvatahuatu u Meksiku, Garijo je kao dijete ilegalno doseljen u SAD. Nakon što je nekoliko puta bio u zatvoru u svojoj mladosti, Garijova karijera profesionalnog MMA borca počela je 2006. godine. Njegov rekord bilo je sedam pobjeda, ali mu je onda povrijeđeno oko, što je zaustavilo njegov uspon u MMA svijetu. Ipak, djelimičan gubitak vida nije ga spriječio da nastavi da se bori. 2018. godine, Garijo se oprobao u još krvavijem sportu: golorukom pesničenju, gdje je jednom pobijedio i jednom je poražen.
U ringu, Garijo je poznat kao Dos Pistolas (Dva Pištolja) ali na drag sceni u San Diegu, on je poznat kao Lola Pistola. Nastupa kao Lola već duže od godinu dana, i kaže da Lola predstavlja prirodni nastavak njegove kreativnosti. Njemu lično se ne čini da borilačke vještine i drag čine nespojiv spoj. Zapravo, on misli da se sasvim lijepo uklapaju.
Kako bismo saznali još o ovoj temi, popričali smo sa Garijom o vrtoglavim štiklama, tučama i toksičnom maskulinitetu.
VICE: Zdravo Diego, šta više boli: primiti udarac u lice ili depilacija nogu?
Garijo: Depilacija boli, ali znate šta je još gore? Polomiti akrilni nadograđeni nokat. Što se tiče udaraca u lice, to mi nije ništa strašno.
Uspio si da normalizuješ udarac u lice?
Da, mogu da ih podnesem. Nisam dobar u tehnikama borenja, ali sam izdržljiv kada se borim. Samo nastavljam, nezavisno od toga koliko udaraca primim. Zbog toga sam često uspijevao da dobijem borce koji su bolji od mene.
Zbog čega si se oprobao u golorukom pesničenju?
Iz profesionalnih borbi sam se povukao 2012. nakon što mi se otkačila retina. Doktor je uspio da mi spasi oko, ali ono više ne radi tako dobro. Upozorio me je da bi to moglo da mi se dogodi i sa drugim okom. Ipak, ja nisam bio spreman da se odreknem borenja. Zbog toga sam se oprobao u golorukom pesničenju. Želio sam da pokušam bez rukavica. Želio sam da zaista osjetim. Obožavam borenje. Vjerovatno bih rizikovao da oslijepim zbog njega.
A kako je počela tvoja avantura u dragu?
Postoji fotografija na kojoj sam ja od šest godina, i gdje nosim grudnjak i gaćice moje majke. Ona me je sama odgajala, i nekoliko mojih rođaka bili su gej, tako da nisam bio izložen mnogim tradicionalnim maskulinim stereotipima. Možda zbog toga umijem da budem jako ženstven. Mislim da se ljudi pitaju da li sam gej, ali ne razumiju da su femininitet i seksualna preferencija dvije sasvim različite stvari.
Ali šta je učinilo da se zaista okreneš dragu?
Prije nekoliko godina sam išao na kurs emocionalne inteligencije. Tamo su nam rekli da treba da napustimo sopstvenu zonu komfora. Oduvijek sam volio da govorim pred masom i da budem u centru pažnje, ali mi je onda na pamet pala riječ “drag” i znao sam odmah da je to to. Odmah sam se bacio u to. Išao sam na časove plesa, probušio uši i izdepilirao se. Naučio sam kako se hoda u visokim štiklama i našao sam pomoć oko outfita.
Kakvu energiju donosiš u svojim drag nastupima?
Prije svog prvog nastupa u dragu osjećao sam se isto kao što se osjećam prije borbe. Kada sam počinjao da se bavim mješovitim borilačkim vještinama, prije borbi sjedio sam u istoj svlačionici sa svojim protivnicima. Sjedili bismo, gledali se i pitali: ‘Mogu li da ga pobijedim?’ Isto sam se osjećao tokom svog prvog drag takmičenja. Malena soba, osam odraslih ljudi, svi se odmjeravamo međusobno. Ipak, nisam bio nervozan. Nisam takve prirode. Ili sam možda previše glup da bih se plašio.
Da li te je drag zajednica odmah prihvatila?
Dobio sam puno ljubavi od ljudi sa drag scene, kao i od trans i gej zajednica. takođe i od velikih boraca. Možda i oni kriju dio sebe koji bi voljeli češće da prikažu.
Da li vidiš neke sličnosti između profesionalnog borenja i draga?
Borilačke vještine nam pokazuju da postoji ljepota u tome da ljudi prevaziđu velike prepreke. U dragu, poenta je u prevazilaženju toksičnog maskuliniteta. Trans ljudi u boji posebno čine grupu koja doživljava najviše opresije. Takođe su i stope suicida u ovoj grupi sve veće. Treba im podrška, a ne marginalizacija.
Odakle potiče ta tvoja žeđ za ekstremima?
Kao dijete bio sam ubijeđen da će doći do smaka svijeta. Kada sam imao oko šest godina i i dalje živio u Meksiku, jedan misionar je pozvonio na naša vrata. Nisam otvorio, ali mi je on kroz zatvorena vrata rekao da “živimo na kraju vremena”. To mi se urezalo u um. Kada bi vijesti prenosile o nekoj prirodnoj nepogodi, bio bih ubijeđen da smak svijeta stiže. Možda sam zbog toga postao tako impulsivna osoba.
Dakle, nije bila u pitanju svjesna odluka da kreneš u potragu za ovom vrstom ekstrema?
Stvari koje radim su povezane sa time što su me maltretirali kada sam bio klinac. Osjećao sam se mali, kao autsajder. Oduvijek sam se stidio svega. Možda sam zbog toga stvorio ličnost koja se ne stidi. Toliko su me ponižavali dok sam bio klinac da sam se zakleo sebi da mi se to nikada više neće desiti. Zbog toga sam naučio da se borim u trenucima u kojima bi drugi odustajali… Ipak, sa sobom i dalje nosim traume iz djetinjstva. Sa time se svakodnevno borim.
Da li misliš da na ovaj način daješ oduška sebi od svojih problema?
Da. Umjetnost i borenje. Kada je dan loš, idem na trening i sparingujem. Ne zato što želim da udarim nekoga, nego zato što želim da sam primim nekoliko udaraca. Onda se osjećam bolje. Kada se borim, svi drugi problemi postaju beznačajni; tada je cilj preživjeti borbu. (Tuzlanski.ba)
