Većina nas funkcioniše tako da negativne komentare drugih osoba shvatamo osobno, iako govore više o drugoj osobi nego o nama samima.
Iako kognitivno na kraju ili čak odmah znamo da nečije namjerne ili nenamjerne opaske idu na dušu osobi koja ih je izrekla, a ne nama, čini se da to nimalo ne pomaže u tome kako naše tijelo reaguje na neugodnosti. Možemo se osjećati nemirno, uznemireno i imati problema s fokusiranjem.
Nije jednostavno prekinuti takav obrazac reagovanja ako nas je pratio decenijama, ali je moguće. Ovo su neki od načina kojima si možemo olakšati proces.
1. Ako možete, promijenite „etikete“
Šta to tačno znači?
Kada se dogodi neka nama neugodna situacija, amigdala u našem mozgu detektira je kao opasnu i daje nam upute: Bori se, bježi! Naš živčani sustav izgrađen je u vrijeme prijetnji poput tigrova, a ne uvreda. Zbog toga naše prve “etikete” u situacijama međuljudskih neugodnosti mogu zvučati ovako: Ne poštuju me! Pokušavaju me povrijediti! Oni me mrze! Pokušavaju me uzrujati!
Međutim, to najčešće nije tako. Realnost je da oni imaju neki problem sa sobom, a ne nama, ali im je lakše uvrijediti nas nego se suočiti sa sobom. Zato je ključni korak mijenjanje „etikete“ koju dajemo tim događajima. Pokušajte razmišljati ovako: Ljuta/a je, frustriran/a… Tim postupkom ne opravdavamo njihovo ponašanje, nego sebi i svome organizmu činimo uslugu.
2. Recite si: „Da, ali…“
Razumljivo je zašto nas neki postupci uzrujavaju. Međutim, imamo izbor o tome što ćemo učiniti s onim što ljudi čine nama ili oko nas. U isto vrijeme, što više možemo shvatiti da, bez obzira na to mislili oni to ili ne, nije dobro za nas stalno vrtjeti u glavi tu situaciju.
Umjesto toga, recite si ovo: Da, bilo je nepristojno, ali neće mi pomoći ako stalno razmišljam o tome. Nastavit ću raditi na sebi i onome što je najbolje za mene, prenosi Zadovoljna.hr.
3. Razmotrite izvor
Sve što je rečeno, netko je rekao, kazao je Humberto Maturana, čileanski biolog čiji je rad uticao na osnivače porodične terapije.
Ovo može zvučati očito, ali ono što se misli je da moramo uzeti u obzir motive, istoriju, iskustva, predrasude, raspoloženje itd. govornika, a ne sebe kao primatelja ili metu te izjave.
Budući da je komunikacija dvosmjerna ulica, svi bismo trebali biti svjesniji potencijalnog uticaja naših riječi jedni na druge.
Ljudi nas ne pokušavaju izluditi (uglavnom). Oni su jednostavno takvi. Kada njihovu komunikaciju zamislimo kao paket na vratima ili u poštanskom sandučiću, možemo odlučiti: otvoriti ga ili baciti? Ponašanje drugih ljudi nije obaveza koju moramo prihvatiti. (Tuzlanski.ba)
