Piše: Senka Kurt
Znate kako to ide… pređete li 25. tetke i strine počnu oblijetat oko vas. Te, imaš li koga? Te, šta planiraš do kraja života? Te, znaš li da mladost ne traje vječno? Te, jesi li svjesna da ti otkucavaju biološki i svi drugi satovi? Zanimljivo, muškarcima se to ne dešava. Ili se ne dešava tako javno. Mislim, vjerovatno i oni od pokoje tetke željne trača dobiju slično pitanje. No, uvijek ispotiha, da niko ne čuje, uvijek u povjerenju, u četiri oka bez svjedoka.
A ima ovih koji bi da glume vječite neženje. Odavde do vječnosti. Pa s razlogom, a uglavnom bez razloga izmišljaju, izmišljaju, izmišljaju zašto ni do danas ( a već sigurno gaze petu deceniju) nisu stali na bračni kamen, udružili se s papirom ili bez papira u zajednicu, zasnovali porodicu, orodili se…
Imam i ja takvih među prijateljima. Ono, baš sjajni momci. Sve pri njima. Od glave do pete… Al, nešto im ne ide. Izbirači, nema druge.
Pa mi tako jedan svako malo dođe ozaren. Ima eto jedna, vala dobro mlađa, al’ iz fine familije, zgodna, školovana, na dobroj poziciji. Samo… ima i manu, auto koje je za koju hiljadu skuplje od njegovog, nekoliko kilometara manje prošlo. Mislim, nema on namjeru ovih dana kupovati novo auto, pa mu udara na obraz.
Eto, ga ne prođe ni mjesec dana opet ozaren. Ima eto jedna, nije baš u cvijetu mladosti, imala i neki brakić iza sebe, nema djece, nema viška kila, nema nikakvih frustracija. Al’ navalila na njega. Ona bi, govori mi sav izbezumljen, da se viđaju svakoga dana. Ili makar čuju telefonom. Njemu to ne odgovara. Mislim, da se on mislio vezati… Mmmm… nešto je čudno i s njom. K'o, rekao bi on, da je ona malo očajna.
Idući put čitam mu s lica radost. Ima eto jedna, baš, ono posebna. Ni, mlada, ni stara, auto joj pristojno, ništa posebno, ne navaljuje da se stalno vide i čuju, ne kontrolira ga, daje mu slobodu. Al’ kao da je načuo da nije baš u kuhinji vješta. Mislim, jest mu jedne večeri pravila neku brzinsku pastu. Veli on, nije loše, al’ nije ni pasta za Master chefa… I tako…
Iza nevješte kuharice došla je vješta studentica, koja ga je ubijedila da ni dvadeset i nešto godina razlike nije razlog da ne budu sretni kao u bajci. Povjerovala i ja. Al’ moj prijatelj se nećka. Mlada je, šta će kad njemu bude osamdeset, šta će kad ona bude htjela u po noći na ples… Uglavnom, propala i ta veza.
Sljedeća je bila škrta, ona iza nje nije bila izdašna u korištenju dezodoransa, ova pretposljednja pomalo narcisoidna, ova posljednja previše načitana.
I eto, sjedimo dok sabiram i oduzimam, pa ga pitam da nije možda do njega. Kažem mu kako u ženskom svijetu kad pređeš neke godine dobiješ nadimak „stara cura“ i to znači svašta. Prije svega da da si zakasnila na mnoge vozove i da to što „na peronu sreće stojiš još“ nije pametno nego iluzorno. Pa i onda da si sigurno teška k'o tuč i da te niko neće zbog karaktera. Pa i da si potrošila svo razumijevanje okoline. I da svakom, osim sebi tražiš manu.
Gleda me i odmahuje glavom. Pa kaže kako nije lako nama ženama. Srećom, dodaje, kod muškaraca toga nema. Oni se ne tračaju, vjeruju da je svaki voz stigao upravo zbog njih, da im je tersaluk ukras u karakteru, da ih svako razumije.
Gledam ga. I odmahujem glavom. Kao razumijem ga. A zapravo si mislim: Ti si jedna stara cura! (zenskiportal.ba/Autor: Senka Kurt)
