Ponedjeljak, 2. Avgusta 2021.
Tuzlanski.ba logo

Savjeti za čišćenje doma iz 1952. godine: Krompir za pranje prozora, kiseli kupus za tepihe…

Preuzmite sliku

Izdvojili smo pregršt praktičnih savjeta, ali i neke metode koje danas više služe kao zanimljivost nego što bi ih mnoge domaćice koristile. Na primjer, drvene podove su ribali mješavinom sapuna, vode i pepela.

‘Zdravlje zavisi u prvom redu od okoline: kakva okolina, takvo zdravlje. Našu okolinu čini većim dijelom godine naša kuća. Prema tome naše zdravlje zavisi u velikoj mjeri baš od kuće… Da bi bila kuća čuvar zdravlja, treba znati kuću graditi, urediti i održavati. Sve ovo mora znati svaka napredna domaćica’, tako počinje uvod u ‘Knjigu za svaku ženu’ izdanu je davne 1952. godine u Zagrebu, u Hrvatskoj seljačkoj tiskari.

Ova knjiga, danas već požutjelih korica, bila je namijenjena mladim ženama kako bi postale ‘uzorne domaćice’. Uzornu ženu tog doba su opisali ovako: ‘Ona je domaćica, majka, odgajateljica, čuvarica zdravlja i njegovateljica bolesnih ukućana. Ona brine o prehrani, a o pravilnoj prehrani ovisi pola zdravlja… ‘

Knjigu je izdalo društvo Seljačka sloga, a za sebe su napisali kako su oni ‘društvo za prosvjećivanje sela, a ova knjiga je prvi pokušaj da se u jednoj knjizi sakupi sve ono znanje koje je potrebno naprednoj domaćici i majci’.

  • Osim trikova za čišćenje, u njoj se nalazi još mnoštvo savjeta za domaćinstvo, od toga kako namjestiti i urediti dom, pravilno kuhati, krojiti i šivati do brige o djeci, bolesnicima, o vrtu, domaćim životinjama…

    Izdvojili smo pregršt praktičnih savjeta iz tog doba za čišćenje, a spomenut ćemo vam i neke metode koje danas više služe kao zanimljivost za pročitati, nego što bi ih mnoge domaćice koristile. Na primjer, drvene podove su ribali mješavinom sapuna, vode i pepela.

    Ženama su savjetovali da svako jutro kuću dobro provjetre i ‘osunčaju posteljinu jer sunčeve zrake ubijaju svojim djelovanjem sve zarazne klice’. Nakon toga, dom je valjalo pomesti, ali ne bilo kako. ‘Prije metenja treba oko metle namotati vlažnu krpu i otvoriti prozore. Nos i usta treba vezati tankom maramom, da se ne udiše prašina’.

    Preporuka domaćicama bila je pomesti kuću svaki dan, a izribati podove od dasaka jednom sedmično sapunicom i čvrstom četkom. Sodu bikarbonu nije bilo pametno koristiti jer ‘od nje daska vremenom posivi’. Daske su se ribale u smjeru linija koje su na njima. Sapunicu za pranje podova radile su tako da su sapun izrezale na tanke listiće, stavile ih u vodu i ostavile na šporetu da provri. ‘Za pranje podova dobro je u to dodati i lug od pepela’.

    Ukoliko su si željele olakšati posao, preporuka je bila pofarbati drveni pod i premazati ga laštilom, ‘tako je lakše čistiti’.

    Sa parketima se postupalo pažljivije pa je savjet bio ribati ih benzinom. ‘Time se uklone sve mrlje i nečistoće, parketi dobiju svijetložutu boju i nakon laštenja postaju kao novi’. U ovom pasusu su upozorili domaćice da budu oprezne jer je benzin lako zapaljiv, prenosi 24sata.hr.

    Prije pranja prozora roletne su se očistile od prašine. Stakla su se prala mješavinom vode i octa jer ‘ocat daje staklu ljepši sjaj i brže se suši. Za brisanje i sjajenje stakla služi novinski papir umjesto krpa’.

  • Preporuka je bila obrisati prozore svaki dan

    U to doba za pranje prozora služio je i krompir, a koristio se ovako: ‘Razreže se oguljeni i čisto oprani krumpir i time se obriše staklo, zatim ispire čistom krpom i konačno osuši novinskim papirom’. Nisu pojasnili zašto baš krompir. Preporuka je bila obrisati prozore svaki dan. Mrlje od vapna su sa stakla uklanjali octom, a mrlje od uljane boje – terpentinom. Za nečistoću koja ostaje nakon muha bila je dovoljna topla voda.

    Uz savjete o pranju prozora stajalo je i upozorenje: ‘Prozori se ne smiju prati nikada ako u njih upire sunce, jer od sunčanih zraka staklo poprima plavkastu boju’.

    Kako su i slike na zidovima djelomično od stakla, i njih je trebalo redovno prati – mješavinom vode i octa te na kraju prebrisati novinskim papirom. Isto su postupali i sa ogledalima. Nečistoće od muha na okvirima slika i ogledala uklanjali su špiritom (etilnim alkoholom).

    Na ovakvim komadima, piše, znaju ostati mrlje od vlažnih ruku i vlage, a na stolovima mogu nastati mrlje od vrućih posuda. Trik kako to očistiti u to doba, glasio je ovako:

    ‘Na mrlje se nasipa uljem ovlaženi pepeo od cigarete ili cigare, koji se ostavi da se na mrljama osuši. Onda se uzme čep (nije spomenuto kakav) i drži čas, dva nad plamenom da pougljeni, pa se njime oštećeno mjesto, prevučeno pepelom, čvrsto tare. Nakon toga se to mjesto ispere čistom vodom i tare mekanom krpom dok se sasvim ne osuši.

    Konačno se polira vunenom krpom nakvašenom u petroleju i mrlje će potpuno nestati. Umjesto gornjih sredstava može se upotrijebiti smjesa od od jednakih dijelova špirita i ulja od mandula, ili špirita i šelaka’. Šelak je prirodna smola, izlučevina tropskih uši od kojih se prešanjem dobiva masa nalik jantaru.

    Mrlje od muha sa namještaja uklanjali su petrolejom

    Stavili su malu količinu petroleja na suhu mekanu krpu i time protrljali namještaj na kojemu su bile mrlje od muha. Spomenuli su i kako očistiti namještaj od plijesni:

    ‘Mrlje od plijesni odstranjuju se tako da se se namještaj oprezno navlaži špiritom, a soba dobro ugrije. Vrata na ormarima se širom otvore, da bi toplina doprla i unutra. Češćim ponavljanjem ovog postupka, plijesan će pomalo nestati’. Također, savjetovali su i kako izvući vlagu iz ormara – tako da se u njega objese platnene vrećice napunjene kamforom, i to tako da se stave što bliže mjestima na kojima se pojavila plijesan. Drvo kamfora ili kamforovac je zimzeleno drvo iz porodice lovora poznato po vrlo specifičnom mirisu.

    Tepihe su čistili tako da su ih najprije dobro isklofali kako bi prašina izašla iz njih, a potom su ih prebrisali octom i lanenom krpom. Pojasnili su da se ‘ovako odstranjuje zaostala prašina, a tkanje tepiha poprima svježu boju. Isto tako djeluje i kiseli kupus. Ocijeđenim kiselim kupusom trlja se tepih, a nakon toga dobro omete’. Po zimi su tepihe iznosili na snijeg, posipali ga njime i iščetkali metlicom.

    Umivaonik se čistio svaki dan vodom i sapunom, a povremeno su ga izribali bijelim pijeskom, ali to je vrijedilo samo za umivaonike bez odvoda. Kod onih spojenih na odvod to nije bila dobra ideja jer bi se pijesak nataložio u cijevima. Inače, odvode su povremeno čistili sa malo soda bikarbone koju bi zalili vrućom vodom. ‘Soda će rastvoriti masnoću i cijev se neće začepiti’. Zahod su prali klornim vapnom jer ono ‘raskužuje i odstranjuje širenje smrada’.

    Također, sa solnom kiselinom su bili vrlo oprezni:

    ‘ Solna kiselina smije se upotrijebiti samo u slučaju ako se sloj kamenca i prljavštine ne može nikako odstraniti ribanjem. U posudu, koju valja očistiti nalije se mala količina solne kiseline i razrijedi se s vodom, te pusti nekoliko minuta stajati.

    U međuvremenu priredi se krpica za pranje tako da se namota na držak stare kuhače ili drveni štapić. Ovako namotanom krpicom čisti se posuda. Os solne kiseline talog polagano nestaje. Očišćena posuda opere se vodom i sapunom’.

    Posuđe su čistili octom i petrolejem

    Emajlirane površine postaju mutne ako se čiste samo vodom i sapunom, stoji u ovoj knjizi. Preporuka je bila napraviti mješavinu: ‘Na dva dijela vode uzme se jedan dio octa i jedan dio petroleja i ta mješavina se stavi u bocu. Čisti se tako da se kod upotrebe dobro promućka te mekanom krpom prenosi na predmet i laganim trljanjem odstranjuje prljavština. Sjaj se postiže mekanom suhom krpom’.

    Posuđe od emajla povremeno se prokuhavalo sa lužnatim kamenom – na pet litara vode stavio se lužnati kamen veličine oraha i ostavi da lagano vrije jedan do tri sata. Na kraju se izriba bijelim pijeskom. Nakon toga ‘posuđe je kao novo’.

  • Pocinčane posude čistili su petrolejom ili tekućim salmijakom (stari naziv za amonijev hlorid), s time da je salmijak bio ‘bolji izbor jer ne zaudara’. Postupak je bio ovakav: ‘Nerazrijeđeni salmijak polijeva se na krpu i njome predmet tare, zatim ispere čistom vodom i osuši krpom’.

    Nakon svakodnevnog kuhanja emajlirane lonce su znali izribati sodom, pijeskom ili drvenim pepelom. Ukoliko je na njima bilo zagorjelih naslaga, to su rješavali tako da ih namoče vodom i soda bikarbonom. ‘Nikako ne valja strugati nožem ili kojim drugim sredstvom’.

    Aluminijske posude prali su samo vodom i sapunom, jer sve ostalo, poput soda bikarbone, može oštetiti površinu, napisali su u ovoj knjizi. Kod bakrenog posuđa su posezali za mješavinom soli i octa, i time bi ga izribali.

    Željezne lonce i tave povremeno su iskuhavali u octenoj vodi i nakon toga izribali pijeskom. Preporuka je bila raditi to barem jednom mjesečno. Tave su znali izribati i solju i to na način da se najprije dobro ugrije pa se u nju stave dvije do tri kašike kuhinjske soli i riba se papirom. Na kraju se ‘premaže kožicom od slanine i istare papirom’.

    Porculansko posuđe odlično je, kažu, čistila vruća voda sa sapunom u koju se dodalo malo soda bikarbone. Drvene predmete poput kuhača i dasaka prali su samo u toploj vodi te ih eventualno izribali četkom ili bijelim pijeskom. Potom su ih isprali hladnom vodom i stavili sušiti van na svježi zrak. Preporuka je bila izbjegavati jako sunce jer od njega drvo puca i savija se.

    Pribor za jelo zablistao je nakon krompirove kupke – stavili bi ga nakratko u vodu u kojoj se kuhao oguljeni krumpir. ‘Biti će čist kao da smo upotrijebili najbolje hemijsko sredstvo’.  (Tuzlanski.ba)

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje