Današnji roditelji ne shvaćaju kako funkcionišu njihova djeca, rekla je u Pressingu na N1 Jasna Bajraktarević, univerzitetska profesorica, specijalista socijalne psihologije, psihologije ličnosti i sportske psihologije.
Kod vas kao terapueta dolaze često ljudi. Šta to danas građane najviše muči?
“Gruba podjela bi izgledala otprilike ovako. Najviše problema ima u odnosu između roditelja i djece. Zatim tu su problem anksioznosti i depresije i finalno, problem u komunikaciji između bračnih partnera. Psihoterapeut je kao Sherlock Holmes jer otkriva zločin, zločinca i motiv zašto je neko nešto uradio. Mnogo je lakše kada je taj zločinac neko vani, a mnogo je teže kada je taj zločinac u nama”.
Ko danas odgaja djecu?
“Najveći konflikt i disbalans u komunikaciji je nastao kada su se roditelji izgubili u prostoru ne shvatajući kako funkcionišu današnje generacije djece. Mi suštinski nismo detektovali prave probleme kao npr. igranje video igara. Dugotrajno igranje igrica vodi ka odsustvu strpljenja i izaziva potrebu za adrenalinom. Mlade generacije žive kao na rolerkosteru jer ako nije adrenalinski šok oni to ne primjećuju. Učenje nema adrenalina, gledanje filma sa roditeljima ili igranje ‘Ne ljuti se čovječe’, također, nema adrenalina. Tako da roditelji šta god radili djeci je dosadno. Imamo proble sa školom koja ne mijenja program koji je isti kao i prije 50 godina. Zato ih odbijamo i od škole i od učenja jer sadržaj mora biti prilagođen vremenu. Djeca su nam odgajana sa mnogo nerazumijevanja. Mi moramo ući u njihov prostor, a ne ona u naš”.
Kako u moru sumnjivih veličina djeca mogu pronaći pravi put?
“Psihologija idola više nije adekvatna. Često su naši idoli, Messi ili Ronaldo, kontraproduktivni jer dijete kada shvati da ne može dostići njihov nivo odustaje od treninga i ‘prebacuje’ se na video igre poput FIFA-e 2016. U FIFA-i im apludira cijeli stadion. Ako želite da vam se dijete bavi nogometom i tenisom ne mojte ih upoređivati sa najboljima. Suština i poruka roditeljima je da su zaboravili da hvale svoju djecu. Kada uđu u kuću prvo što urade je da kritikuju svoje dijete. Djeci treba osjećaj uspjeha. Kada kritikujemo djete većinom to znači da smo nezadovoljni sobom. Smiješimo se nebitnim ljudima, na parkingu, na poslu, a kada uđemo u kuću tu kreće problem. Moramo postaviti prioritete. One koji nas vole moramo staviti na prvo mjesto.
Kada legnemo nakon što se izvičemo na dijeto to ostavlja traga na nama. Dijete će nama oprostit, ali je pitanje hoćemo li to mi sami sebi uraditi. Roditeljstvo jako kratko traje. Ne propustimo da budemo roditelji ako nam je Bog to darivao. To je najveća i najbitnija stvar. Samo mali pomaci u životu taj isti život čini lijepim. Često ispraćam svoje klijente sa rečenicom: “Ne zaboravite da budete sretni”. Mi zaista imamo mnogo razloga da to i budemo”. (N1)
