Riječi su najjače oružje, mogu da liječe, ali i da sijeku kao najoštrija sablja. Reći djeci, naročito muškoj, da ne plaču jer to dječaci ne rade, može ozbiljno da ugrozi njihovo emotivno zdravlje.

Emocionalno plakanje, za razliku od onog koje nastaje kad siječete luk, način je da se čovjek nosi sa intenzivnim osjećanjima i stresom. Naučnici su otkrili da se hemikalije u suzama kod emocionalnog plača razlikuju od drugih vrsta suza. Dokazano je da emocionalne suze sadrže hormone stresa, uključujući kortizol, prolaktin, prirodno sredstvo protiv bolova, odnosno leucin enkefalin i mangan koji je prirodni regulator raspoloženja.

Ova kombinacija hemijskih jedinjenja razlog je zbog kog se nakon plakanja osjećate bolje. Kako hormoni stresa napuštaju tijelo, poboljšava se psihičko stanje i čovjek koji plače osjeća se bolje. Kad dječacima kažete da ne plaču, onemogućavate im zdrav način procesuiranja emocija. Kad se hormon stresa nagomilava bez otpuštanja, stvara podlogu za ljutnju i depresiju.

Ako dječacima kažete da ne smiju da plaču, produbljujete rodne stereotipe. Rečenice koje ljudi tad izgovaraju uglavnom su slične: “Budi muško, ne budi mekušac, samo djevojčice plaču.”

“Naučni radovi ističu da emocionalne suze izbacuju hormone stresa iz tijela bez obzira da li je riječ o dječacima ili o djevojčicama. To znači da plakanje nije samo ženska osobina, nego je u ljudskoj prirodi”, pojašnjava Ketrin Trudo.

Kad dječacima kažete da ne plaču, činite dvije stvari. Prva je da ih gurateu stereotip koji odvaja sve emocije od muškosti i druga je da svaku djevojčicu koja plače smatrate manje vrijednom.

“Plakanje nije samo za dječake, nego je za sve ljude. To je sigurnosni ventil koji nam pomaže da preradimo emocije prije nego što dođu do kritične tačke. Naučite sinove da plaču i procesuiraju emocije. Učite ih o emocijama. Naučite ćerke empatiji i kako da utješe dječaka koji plače i da nikad ne omalovažavaju muško sa suzama u očima”, kaže Trudo.

Stručnjak za veze Kris Armstrong ističe važnost plača kao djela izliječenja.

“Plač je način rješavanja emocija koji ima manje štetnosti nego izolacija, ljutnja ili pasivna agresija. Plakanjem omogućavamo brže izlečenje zahvaljujući trenutnom mehanizmu otpuštanja. Kad muškarci žele da plaču, ali to ne čine, mijenjaju tu mogućnost za nešto drugo. Rezultat je udaljavanje od razloga koji je stvorio teške emocije. Bez obzira da li plače dječak kako bi se izliječio nakon intenzivnog dana na igralištu ili odrastao muškarac nakon raskida sa djevojkom, suze mogu imati jednako terapeutsko dejstvo”, objašnjava Armstrong.

Iako se na prvi pogled čini da su podaci o nužnosti plača alarmantni, profesor sa Harvarda Vilim Polak istraživao je povećanu zastupljenost dijagnoza poput depresije i ADHD-a. Rezultate je objavio na konferenciji o prevenciji adolescentskog nasilja koju je organizovala njujorška Akademija nauka.

Sa dijagnozama ADHD-a i depresije povezao je ljutnju i emocionalno isključivanje mladih dječaka. Ideja da bi dječaci trebali da budu samostalni i snažni u ranoj dobi može prouzrokovati emocionalni zastoj koji vodi do nagomilavanja bijesa, ljutnje i negativnih osjećanja.

Šta je rješenje? Naučite dječake kako da se nose sa takvim emocijama, ali i da plaču. Dječaci ne trebaju da očvrsnu. Ne moraju osjećanja da guraju pod tepih.

Poruka za one koji se boje da će stvoriti previše osjetljivu generaciju: “Proživljavanje emocija ne stvara osjetljive ljude. Proživljavanje emocija je dio ljudskosti i ono što nas razlikuje od životinja. Kad naučimo da prigrlimo emocije i da ih regulišemo, one tada čine život ljepšim. (N1)