Carl Gustav Jung, psihijatar, smatra se začetnikom analitičke psihologije. Kroz proučavanje nesvjesnog, Jung je u psihologiju uveo novi termin, kompleks. Danas je jedan od najpoznatijih stručnjaka čije se riječi rado citiraju.

Ovo je odlomak iz njegove knjige „O razvoju ličnosti“.

Čvrsta vezanost za roditelje stvara prepreku za kasnije prilagođavanje svijetu. Čovjek koji je odrastao predodređen je, međutim, za svijet, a ne da zauvijek ostane dijete svojih roditelja. Ima, nažalost, veoma mnogo roditelja koji svoju djecu uvijek smatraju djecom, jer oni sami ne žele da ostare i neće još da se odreknu svog roditeljskog autoriteta i moći. Međutim, vrše na dijete veoma nezdrav uticaj, na taj način što im oduzimaju svaku priliku za individualnu odgovornost.

Ova štetna metoda stvara ili nesamostalne ljude ili takve koji svoju samostalnost mogu dobiti samo zaobilaznim putevima.

Drugi roditelji, opet, zbog svoje sopstvene nemoći nisu u stanju da djetetu pruže onaj autoritet koji mu je potreban da bi se svijetu kasnije moglo pravilno prilagoditi. Zbog toga, učitelj kao ličnost ima delikatan zadatak da treba da pokaže upravo onu određenu mjeru autoriteta prema djetetu, koja priliči odrasloj, iskusnoj ličnosti. Vještački se ne može ni sa najboljom namjerom uspostaviti takav stav, već do njega može da dođe samo na prirodan način, da učitelj kao čovjek i građanin jednostavno obavlja svoju dužnost.

On sam mora biti ispravan i zdrav, što predstavlja najbolju pedagošku metodu, tj. dobar primjer. Čak i najsavršenija metoda neće ništa značiti ako čovjek koji je primjenjuje nije superioran, zahvaljujući vrijednosti svoje ličnosti. Bilo bi drugačije, kad bi u školi bilo važno samo to da se djeci gradivo prenese metodično. Međutim, to predstavlja ne više od polovine vrijednosti škole.

Druga polovina predstavlja stvarno psihološko vaspitanje, koje se prenosi zahvaljujući ličnosti učitelja. Zadatak ovog vaspitanja jeste prevesti dijete preko, u dalji svijet, i na taj način dopuniti roditeljsko vaspitanje.

Zadnje (roditeljsko vaspitanje) može, i kad je veoma brižljivo, da nikad ne prevaziđe određenu jednostranost, jer način mišljenja ostaje uvijek isti. Škola, prema tome, predstavlja prvi dio stvarnog, velikog svijeta s kojim se dijete susreće i treba da mu pomogne da se u određenom stepenu odvoji od roditeljskog mišljenja. Ako je lični odnos djeteta s učiteljem dobar, onda ima malo značaja da li njegova pedagoška metoda odgovara ili ne najmodernijim zahtjevima. Zapravo, uspjeh predavanja ne počiva u metodi.

Kao što i nije isključivi cilj škole da se glave napune znanjem, već naprotiv, da djecu odgoje u prave ljude. Nije riječ o tome s koliko znanja natovaren neko izlazi iz škole, već da li je u školi uspjelo da se mladi čovjek oslobodi nesvjesnog identiteta s porodicom i učini svjesnim samog sebe.

Bez te svijesti o samom sebi on neće nikada znati šta stvarno hoće, već će uvijek ostati zavisan i samo oponašati, s osjećajem da je pogrešno shvaćen i sputan. (Detinjarije.com)