Sinead je živjela kao muškarac, a onda je shvatila da je napravila strašnu grešku te se predomislila. Ali neke štete su nepovratne. Imala je potpunu mastektomiju, a zbog testosterona ima problema…

Postati muškarac bila je velika greška, zašto su mi ljekari to dopustili, pita se Britanka Sinead koja je promijenila spol u dobi od 23 godine, a zatim se predomislila četiri godine kasnije. Odnos između sestara često je težak, a za Sinead Watson i njenu stariju sestru Andreu, to je svakako istina. Za njih je uživanje u sestrinskom društvu dragocjena privilegija, teško dobijena. Jer od svoje 23 godine, Sinead je živjela kao muškarac – nakon što je jedno vrijeme o sebi mislila da je transrodna osoba – shvativši tek prije četiri godine, sa 27, da je napravila strašnu grešku, te se predomislila sa 28 godina. Ali neke štete su nepovratne. Imala je potpunu mastektomiju, a zbog testosterona koji je godinama uzimala ostala je s grubim glasom i dlakama na licu koje uklanja svaka dva dana, prenosi 24sata.hr.

– Još uvijek pokušavam oprostiti sebi i medicinskoj profesiji. Kada sam ljekarima u klinici za promjenu spola rekla da mrzim svoje tijelo i da želim biti muškarac, nikada se nisu pitali zašto. Da jesu, možda bi otkrili da moja tjelesna disforija nije uzrok mojih problema. Bio je to simptom. Spremala sam se donijeti najveću odluku u svom životu, ali mi nije ponuđeno temeljito savjetovanje. Umjesto toga, zapravo sam bila prepuštena samodijagnozi – priča Sinead.

Njen bijes i optužbe na račun ljekara i psihijatara koji su joj omogućili tranziciju su bespoštedni i zasigurno izazivaju žestoke, suprotstavljene reakcije. Ali ono što niko ne može osporiti je da su Sineadini ožiljci, fizički i psihički, vrlo duboki. Manje očite i rijetko priznate su one rane koje su nanesene njenoj sestri Andrei.

Uticaj ovih odluka na nečiju porodicu često je potpuno zanemaren. Prema Andreinim riječima, kolateralna šteta je užasna.

– Moja sestra je bila uništena. Umjesto nje dobila sam ovog gadnog, arogantnog stranca koji se nazivao mojim bratom. Nikad nisam uspjela ni oplakati ​​sestru koju sam izgubila – kaže ona.

Iskustvo sestara posebno je važno kada se uzme u obzir porast upućivanja na klinike za rodni identitet odraslih u Ujedinjenom Kraljevstvu, koje su se u nekim slučajevima učetverostručile u posljednjoj deceniji. Ove sedmice otkriveno je da će ljekari u Sussexu biti novčano potaknuti za svaku odraslu osobu kojoj prepišu hormonsku terapiju. Vijest je razbjesnila Sinead.

– Ne bi trebao postojati nikakav novčani poticaj da se pacijentu propisuju hormoni. Bolesniku sa spolnom disforijom treba prepisivati ​​hormone tek nakon odgovarajuće, kontinuirane istraživačke terapije. Hormoni su snažni i nose rizike po zdravlje. Ljekari opšte prakse ne bi trebali biti plaćeni za svakog pacijenta kojem ih prepišu – ističe Sinead.

– Mi smo bile samo normalne djevojčice, koje su uživale i igrale se s Barbikama. Mama i tata su neumorno radili i tako je Andrea postala moja mini mama – priča ona. Međutim, kada je Sinead imala 13 godina, sve se promijenilo. Nakon sitne svađe s roditeljima, Andrea, tada 17-godišnja, preselila se na drugi kraj grada i Sinead ju je jedva vidjela. Gubitak sestre je duboko uticao na nju.

– Pretvarala sam se u tinejdžericu bez starije sestre koja bi me vodila kroz to. Kada su mi počele rasti ogromne grudi, bila sam užasnuta. U tinejdžerskim godinama, mrzila sam svoje tijelo. U sebi sam još bila djevojčica, uplašena i napuštena. Sva neželjena pažnja, buljenje i zvižduci, bili su konstantni – priča. Stvari su postale još gore kada je sa 16 godina Sinead dobila posao.

– Član osoblja me počeo pipati. Bila sam previše plašljiva da ga zaustavim. Poljubio bi me i uhvatio za stražnjicu u svakoj prilici. Nisam se usudila reći mami jer mi je pomogla da dobijem posao. Niti sam se povjerila Andrei, koja se već pomirila s porodicom – prisjetila se.

Andrea se udala za Barryja, a njihov prvi sin Raithin stigao je 2008., a potom Caelen 2011. Njihova kći Alyssa rođena je 2014.

– Bila sam prezauzeta da bih vidjela šta Sinead trpi – rekla je Andrea koja sada žali što mora živjeti s tim. Kada bi gledala svoju sestru, prekrasnu mladu ženu sa sjajnom crnom kosom i porculanskom kožom, bila je ludo ponosna na nju.

– Nikad nisam pretpostavila da pati i mrzi sve to – ističe Andrea. S 19 godina, Sinead je pobjegla kako bi započela četverogodišnji studij istorije i arheologije na Univerzitetu Glasgow. Ali šteta je već bila učinjena. Čak i kada su zgodni, ljubazni dečki pokazali zanimanje za nju, bila je uplašena i ispunjena samo gađenjem.

– Počela sam mrziti svoje tijelo. Priželjkivala sam ​​da sam rođena kao dječak samo da bi ovo prestalo – govori Sinead.

Odlučivši, Sinead je započela vezu sa ženom, a vijest je saopštila iznenađenoj Andrei, koja je to prihvatila. Međutim, kada je starijoj sestri ispričala o zlostavljanju koje je pretrpjela kao 16-godišnjakinja, nije bila tako suosjećajna.

– Mislila sam da je to tipično seksističko ponašanje koje sve žene nauče tolerisati – kaže Andrea.

– Rekla sam joj da zaboravi i krene dalje. Bilo je to glupo od mene. Trebala sam postaviti više pitanja, shvatiti to ozbiljnije i možda predložiti savjetovanje – kaže Andrea. Nemoguće je znati bi li stvari ispale drugačije u tom slučaju. Umjesto toga, osjećajući se odbačenom od sestre, kada se njena veza počela raspadati nakon osam mjeseci, Sinead se okrenula internetu.

– Počela sam jednostavnim pretraživanjem na Googleu, utipkavši ‘mrzim biti žena, šta mogu učiniti? – objašnjava. Očekivala je pronaći strategije suočavanja i emotivne priče. Umjesto toga, našla je gomilu informacija o tranziciji.

– Imala sam samo 20 godina i prilično sam bila naivna. Do tada nisam ni znala da je moguće promijeniti spol – kaže ona.

Sinead se uhvatila za tu ideju poput splava za spašavanje. U roku od nekoliko dana postala je uvjerena da treba postati muškarac. Začudo, niko od profesionalaca koje je upoznala tokom sljedećih ključnih godina nikada nije doveo u pitanje njezinu samodijagnozu.

– Pročitala sam da moraš živjeti kao muškarac prije nego što se počneš liječiti pa sam odmah ošišala kosu i počela nositi široke traperice i košulje i vezati prsa kako bih prikrila grudi – kaže.

– Bila sam presretna kad sam na prvoj godini fakulteta zamolila čistačicu da me uputi na zahod, a ona me uputila na onaj za gospodu – priča Sinead. Andrea ništa nije sumnjala, nije joj zazvonilo ni kada je jedne noći Sinead rekla da želi biti dječak.

– Imala je samo 21 godinu, a kako je rekao moj suprug Barry, koji ju je oduvijek obožavao, da ona još uvijek pokušavala shvatiti ko je – ispričala je Andrea.

No početkom 2014. Sinead se uputila u Sandyford, kliniku u Glasgowu, i nakon kratkog savjetovanja stavljena je na 12-mjesečnu listu čekanja za liječenje.

– Bila sam uvjerena da će svi moji problemi nestati kada postanem muškarac. Bila sam toliko shrvana čekanjem da sam postala suicidalna. Jako sam pila i pogrešno usmjeravala svoju mržnju prema porodici – priča.

Ne bi se javljala ni na Andreine telefonske pozive.

– Kada sam konačno započela liječenje u Sandyfordu početkom 2015., promijenila sam ime u Sean i u potpunosti se identifikovala kao muškarac – kaže. Sedmicama kasnije Sinead, odnosno Seanu, prepisali su testosteron.

– Bila sam euforična. Bila sam uvjerena da ću živjeti život kakav sam trebala, u tijelu u kojem sam se trebala roditi – ističe ona.

U roku od nekoliko sedmica njen glas je postao grub i muževan. Obline su joj počele nestajati, a tijelo se počelo mijenjati. Andrea je bila ‘tiho’ užasnuta.

– Bila sam prestravljena da ću je uznemiriti i riskirati još jedan psihički slom. Sebično sam se također bojala da će mi zauvijek okrenuti leđa. Ali najveći izazov bila je njena promjena ličnosti. Testosteron ju je razljutio, bila je neraspoložena i agresivna. Moja mala sestra je izbrisana – kaže Andrea.

– Sinead je bila smiješna, otkačena i puna ljubavi. Sean je bio mrzitelj žena, loše naravi. Sinead me oduvijek voljela i ugledala se na mene. Sean mi se rugao i tretirao me jako loše. Cijela naša prošlost je bila izbrisana. Sean se želio pretvarati da Sinead nikad nije postojala, a s time i cijelo naše djetinjstvo. Kao da ni ja ne postojim – ispričala je Andrea, koja je također svojoj djeci morala objašnjavati zašto su izgubila tetu.

– Mama i ja smo pohađale grupu za podršku porodicama u klinici, ali nismo dobili nikakve odgovore, ništa. U očaju sam se čak obratila grupi za podršku na Facebooku i prozvana sam maloumnom i transfobičnom samo zato što sam se brinula za nju. To je uticalo na sve nas. Mama je bila zbunjena i zabrinuta. Tata je bio ljut i uporno je odbijao svoju kćer zvati Sean – nastavlja.

Sinead je imala 26 godina i uzimala je testosteron dvije godine kada ju je klinika Sandyford uputila na dvostruku mastektomiju.

– Bila sam bijesna na doktore koji su je unakazili. O čemu su razmišljali – pita se Andrea,

Jezivo shvatanje je pomalo počelo progoniti Sinead, postati muškarac ju je trebalo učiniti da se osjeća moćno i potpuno. Ali i dalje se osjećala uplašeno, posramljeno i neadekvatno.

– Ovaj put nije bilo splava za spašavanje za koji bi se mogla držati. I dalje sam sebe mrzila – kaže ona.

– Bila sam tako ljuta i posramljena. Kako sam bila tako glupa, zaluđena i sebična? Zašto me nijedan stručnjak nije pokušao zaustaviti – pita se.

Sinead je bila toliko depresivna da je napustila studij samo dva mjeseca prije završnih ispita. Zatim je – ne videći izlaz – pokušala si oduzeti život. Srećom, Andrea ju je pronašla na vrijeme.

Jecajući, Sinead je rekla Andrei da je napravila strašnu grešku.

– Bila sam shrvana onim što je ona sebi učinila. Bila sam zabrinuta šta će se sljedeće dogoditi jer sam znala da nema brzog rješenja. Ali također mi je laknulo što sam vratila sestru – rekla je Andrea. Sinead je putem interneta došla do drugih žena koje su prošle slično. Oni su mala grupa koja pruža podršku. Pomogli su joj razumjeti sve žaljenje i bijes koji je osjećala. Zna za najmanje 100 žena poput sebe.

– Mi smo samo vrh sante leda – ističe. U oktobru 2019. godine, bez razgovora s klinikom, za koju smatra da ju je iznevjerila, Sinead je prestala uzimati testosteron.

– Prva godina je bila užasna. Imala sam užasne promjene raspoloženja. Zvučala sam kao muškarac, ali svakim danom više sam ičila na ženu. Stranci nisu znali šta sam. Osjećala sam se kao nakaza – priznaje.

Nakon što je proživjela toliko toga, Sinead nije bila sigurna da će Andrea ostati uz nju. Za Andreu je to bilo neupitno, ona je njena sestra. Mrzila je Seana. Ali to ne znači da manje voli Sinead. Prema njenom mišljenju to su dvije potpuno odvojene osobe. Većinu dana razgovaraju telefonom i najbliže su nego ikada prije.

Sinead ima dečka, 28-godišnjeg vozača dostave, koji je, kaže, voli onakvu kakva jeste i to joj je ulilo ogromno samopouzdanje. Zahvalna je što nije otišla još dalje s operacijama i promjenama.

– Bez Andreine nepokolebljive ljubavi nisam sigurna da bih ovo prošla. Ali brinem se za sve ostale koji nemaju porodicu kao podršku. Znam da ima mnogo žena poput mene, previše zastrašenih da bi progovorile. Ali naš se glas mora čuti ako želimo zaštititi ranjive djevojke i mlade žene od nepotrebnih i nepovratnih tretmana – upozorava i savjetuje.

Kad im se obratio Daily Mail, glasnogovornik klinike Sandyford rekao je: ‘Pacijenti koji pohađaju Sandyfordovu službu rodnog identiteta prolaze potpunu procjenu od strane multidisciplinarnog tima psihijatara, ljekara za seksualno zdravlje, psihologije i radnih terapeuta. Procjena zahtijeva više angažmana tokom dužeg vremenskog razdoblja kako bi se osiguralo da pacijenti u potpunosti razumiju proces, da su svjesni svih implikacija i da im se omogući donošenje potpuno informisanih odluka. Iako ne možemo ulaziti u pojedinosti o pojedinim pacijentima, možemo potvrditi da su svi pacijenti podvrgnuti ovoj proširenoj evaluaciji. Žao nam je čuti da gospođa Watson smatra da nije dobila odgovarajuću podršku i rado će s njom izravno razgovarati o njenoj skrbi’.  (Tuzlanski.ba)