“Nemojte me pitati zašto baš danas pišem ovaj tekst. Nemam posebnog razloga. Imam hiljadu razloga”   

Svaki roditelj, a posebno roditelj djeteta s posebnim potrebama, ima jedan ogroman strah: šta ako nam se nešto dogodi, šta će biti s našim djetetom?

Neću pisati općenito, pisat ću sasvim subjektivno: moja djevojčica, moja malena smeđokosa vila, ima autizam. Zarobljena je u svijetu u kojem riječi postoje, ali ne izlaze van. Postoje boje, oblici i emocije, ali su zarobljeni u tim malim glavicama.

Autizam je još uvijek veliki misterij i znanstvenici se ne mogu složiti zašto do njega dolazi, no eto, moje dijete ga ima i mi živimo s njime. Budimo se s njime i liježemo s njime, 24 sata na dan.

I nije lako. Kako dijete raste i postaje fizički jače, postaje i sve teže. Sve što je kod trogodišnjakinje izgledalo slatko i simpatično, sad izgleda pomalo groteskno, da ne upotrijebim težu riječ. Boljeli su me, o koliko su me boljeli zgroženi pogledi neupućene okoline koja je moju Divnu smatrala nemogućom i razmaženom, a ona je bila frustrirana što se taj čas ne može izraziti – da je boli, na primjer. Da je žedna. Da joj je vruće.

I pitam se: šta jednog dana? Šta će biti s njome? Kako kažu riječi pjesme ‘kad krene kao lane među vukove’, a mojih zaštitničkih ruku neće biti oko nje da je grle i štite? Vjerujte, dala bih sto života da nije tako, da ovog trenutka mogu smisliti rješenje, mahnuti čarobnim štapićem i reći: “Sve će biti dobro! Ona će biti dobro.”

No, u stvarnosti tako ne ide. Ne postoje dobre vile i čarobni štapići koji će instantno riješiti problem, no mi se uporno, i uporno držimo Isusa i one Sv. Augustina ne da nam skine križ s leđa, već da nam ih ojača da ga snažnije nosimo.

Jednog dana, lane moje, kad sklopim oči, svijet će i dalje postojati, no tvoj svijet više nikad neće biti isti. Toliko ti toga želim! Toliko toga što drugi smatraju normalnim nama je skoro pa nemoguća misija: normalno školovanje, brak i majčinstvo. Često u suzama molim dragu Gospu koja je i sama iskusila majčinske boli da nam pomogne, da ako već muž i ja nismo dostojni milosti da je duša tog djeteta bjelja od ljiljanove… i onda stanem… i pitam mjerim li po ljudskom ili po Božjem, jer ja zgriješim stoput u danu, a moja Mila nijednom… pa što joj onda točno ja to ištem? Želim li za nju pravu stvar?

U jedno sam sigurna: osim Stvoritelja, nitko te nikada dijete moje neće voljeti više od mene. Nijedan tvoj neuspjeh neću osjećati nikako drugačije nego kao kamen na duši, nijednu uvredu i ružan pogled neću doživjeti nikako nego kao mač koji će mi probosti dušu, a često se osjećam tako bespomoćno.

Na zemlji smo privremeno, često je zovemo Dolinom suza zbog patnji kojima smo izloženi, no ljubljena moja, od onog trena kad si se rodila, do trenutka kad mi svijest ugasne, svaka moja misao biti će upućena tebi. I čudna je to mješavina ljubavi, boli, sreće, patnje, ponosa, nemoguće je naći riječ koja objedinjuje u sebi taj spektar emocija koji se u srcu roditelja kovitla, a ona postoji i izgara,tolikom žestinom da ponekad pomislim da je živ čovjek ne može podnijeti.

Kad jednog dana prestanem hodati tvojim stazama i držati tvoju malu slatku ruku, jedno ti mogu obećati: ljubav nikad ne umire, i nikad te zbilja neću napustitit. Pratit ću te, čuvati gdje god pošla i šta god radila, uporno i vječno, strpljivo i do kraja. U vremenu i prostoru.

Sad si još mala. Takve misli tjeram od sebe i pripisujem ih nekakvoj dalekoj dalekoj budućnosti, no istina jest da ne znamo što nam donosi sutra. Ako ikad, dušo moje duše, budeš znala čitati ili ti budu mogli čitati, znaj: nalazit ću se u svakom treptaju leptira oko tebe, povijati ću svaku vlat trave i svaki cvijetak koji ćeš ubrati – u odrazu njega vidjet ćeš moje lice.

Ako u životu budeš tužna, doći ći ti u vjetru da ti šapnem da će proći, baš kako to činimo i danas. Ljubav je neuništiva i ne poznaje granice materijalnog i nematerijalnog svijeta, i baš zato ti mogu obećati da ćeš njome biti obavijena poput fluida koji ne štiti skroz, ali čini da manje boli.

Pronaći ćeš me sugdje i svuda, dovoljno je da samo pomisliš na mene i bit ću za te tu. Zauvijek.

Nemojte me pitati zašto baš danas pišem ovaj tekst. Nemam posebnog razloga. Imam hiljadu razloga. Bili oni ljubav, strah, neizvjesnost, nebitno je, ovo je samo jedno pismo jedne mame jednog posebnog djeteta.

Želim samo da znaš da te volim od prvog dana – kad sam te poželjela, kad sam ugledala najljepše bademaste oči na svijetu. Znam da ne znaš što znači kad ti kažem da te volim. No ja ću ti to i dalje nastaviti govoriti, hiljade i hiljade puta, neumorno, nikad se neću umoriti, malena moja, govoreći to, jer duboko u duši znam da tvoja duša razumije značenje ljubavi. Stvorila te čista Ljubav, ta kako je onda ne bi razumjela?

I znaš, nikada zapravo neću nestati. Doći ću ti da poljubim gdje boli, da zagrlim kad ćeš zagrljaj trebati, i kunem ti se, malena moja, znat ćeš da sam to ja, da smo to mi.Oduvijek smo bile mi.

Kako jednog dana, lane moje? Nećemo se bojati. Ne dok je ljubavi. Ona ne poznaje strah i ne priznaje strepnju,samo daje mir i obećanje nečeg toliko Divnog da možemo samo nagađati o čemu se radi.

Nadam se da ćeš ove riječi moći razumjeti. Ako ne umom, onda srcem. Jer u njemu si se nastanila od prvog dana i prebivat ćeš u njemu dovijeka. Bez straha, Divna moja. Onaj koji nas je stvorio ne poznaje strah i čista je Ljubav. Zašto bi i s nama bilo drugačije? (vecernji.hr)