Ovo je najčitaniji blog 2016. godine na siteu „NewYorker“
U maju 2013. godine, neurohirugu Univerziteta Stanford, Paulu Kalanithiju dijagnostifikovan je rak na plućima, u IV stadijumu. Tada je imao 36 godina. U naredne dvije godine – umro je u martu 2015. godine – nastavio je medicinsku obuku, postao je otac djevojčice, i pisao je o svom iskustvu suočavanja sa smrću, kao doktor i kao pacijent. U ovom odlomku iz njegovih posthumno objavljenih memoara: „When Breath Becomes Air“, Kalaniti je pisao o svom posljednjem danu na poslu.
Site „NewYorker“ objavio je blog, a mi vam prenosimo dijelove.
„ … Bilo je skoro 6 sati popodne. Morao sam da vidim pacijente, organizujem sutrašnji raspored operacija, sredim svoje kliničke beleške, provjerim pacijente koje sam operisao, itd. Oko 20h, sjeo sam u svoju kancelariju da pregledam snimke sa skenera. Uključio sam, i pogledao skenove svojih pacijenata za naredni dan, dva jednostavnija slučaja snimaka kičme, i konačno, ukucao sam svoje ime. Listao sam te slike, kao da je neka dječja slikovnica, upoređivao sam nove skenove sa starim. Sve je izgledao isto, stari tumori ostali su isti… Osim, samo malo…
Ponovo sam prošao kroz stare slike, i pogledao.
Evo ga. Novi tumor, veliki, ispunjavao je jedan dio mog plućnog krila. Izgledao je, čudno, kao pun mjesec koji je zaklanjao horizont.
Nisam bio ni ljut ni uplašen. Jednostavno je bio tamo. To je bila samo činjenica. Odvezao sam se kući i rekao (mojoj ženi), Lucy. Bio je četvrtak uveče, i nismo mogli da vidimo mog onkologa Emu sve do ponedjeljka, ali Lucy i ja smo sjeli u dnevnu sobu, sa našim laptopima, i mapirali sljedeće korake: biopsije, testove, hemoterapiju… Tretmani će mi ovog puta biti teži da izdržim, a mogućnost dužeg života udaljenija. Bilo kakva operacija bila je nemoguća u narednih nekoliko sedmica, možda mjeseci, možda zauvijek. Ali, odlučili smo da sačekamo da to čujemo u ponedjeljak. Bio je četvrtak, i već sam zakazao operacije za sutra; planirao sam da provedem još jedan dan na poslu.
Kako sam izašao iz auta i krenuo ka bolnici, u 5.30 sljedećeg jutra, udahnuo sam duboko, a vazduhom se prolio miris eukaliptusa i… da li je to bio bor? Nisam to primjećivao ranije. Jutro je prošlo, i trebalo je da operišem svog posljednjeg pacijenta. Odjednom, trenutak je postao veličanstven. Moja posljednja operacija? Vjerovatno je tako.
… Gledao sam kako mi sapunica klizi sa ruku, i odlazi u slivnik. Ušao sam u operacionu salu. Želio sam da moj posljednji slučaj bude savršen. Otvorio sam kožu na donjem dijelu leđa. Pacijent je bio jedan stariji čovjek čija se kičma deformisala, pritiskala njegove nerve što mu je zadavalo velike bolove.
… Kada smo završili operaciju i uklonili pritisak na meko tkivo, ramena su me zaboljela. Zatvorio sam pacijenta, zašio ga, i koristio za to najlon. Ubijeđen sam da najlon ima nižu stopu infekcija, iako drugi hirurzi nisu za to. Ali posljednje „zatvaranje“ uradio sam na svoj način. Koža se spojila savršeno, bez zatezanja, kao da operacije nikad nije ni bilo.
Dobro je. Jedna dobra stvar.
Ubrzo sam napustio operacionu salu, pakujući svoje stvari, koje sam skupljao tokom sedam godina rada – odjeću za rad noću, četkicu za zube, sapun, punjač za mobilni, grickalice, kolekciju stručnih knjiga… Onda sam se predomislio i ipak ostavio knjige. Imaće više koristi ovdje.
… Suze su počele da nadiru kako sam sjeo u auto, okrenuo ključ i polako izašao na ulicu. Dovezao sam se do kuće, ušao, okačio svoj bijeli mantil i skinuo ID karticu. Izvukao sam bateriju iz pejdžera i dugo se tuširao. Kasnije te noći, pozvao sam svoju koleginicu Victoriju, i rekao joj da neću doći na posao u ponedjeljak, i moguće nikad više, niti ću zakazivati operacije.
„Znaš, imala sam tu noćnu moru da će ovaj dan doći“, reka je. „Ne znam kako si uopšte radio toliko dugo“. (bizlife.rs)
