Postavite na prvom mjestu sebi pitanje šta radite sa svojim emocijama?

Šta radite kada neko nešto uradi što Vam ne prija?

Da li mu kažete nešto poput: „Žao mi je, ali tvoje ponašanje mi se ne dopada, značilo bi mi da ga promjeniš!“ ili pak izaberete drugi put ponašanja i radije prećutite i potisnete ono što osjećate?

Osjećanja se mogu potiskivati i ona neko vrijeme pronađu u nama mjesto za skladištenje. Onaj ko skladišti osjećanja ima svoje kapacitete koji vremenom počinju da popuštaju, dok se osjećanja ne konvertuju u ispoljavanje simptoma. Najčešće to budu smetnje iz anksioznog spektra.

Postoji više razloga zašto osobe koje pate od anksioznih ispoljavanja potiskuju svoja osjećanja. 

Prvo, većina tih osoba posjeduje snažnu potrebu za kontrolom sebe i svijeta oko sebe, kao i strah da ne izgube kontrolu. Njima je teško odreći se te kontrole da bi dozvolili sebi da dožive ta osjećanja. Oni se predsvjesno plaše emocija. Kada osjećanja počinju da izlaze na površinu osoba može doživjeti iracionalni strah da će „poludjeti“ ili izgubiti kontrolu. Umjesto da se suoči sa ovim osjećanjima (za koja garantujem da vam od njih ne može ništa biti), osoba paniči. Važno je da osobe koje paniče znaju da osjećanja samo djeluju nepodnošljivo i zastrašujuće, dok ona realno nisu takva.

Drugo, čest razlog zašto osobe imaju teškoću izražavanja osjećanja je porodični kontekst u kom su odrasli. Nerijetko to budu porodice u kojima jedan član zauzima dominantno kritički stav, to uglavnom bude roditelj, koji insistira na perfekcionističkim preferencijama, koje u osnovi posjeduju visoka i nerealna očekivanja. U takvom kontekstu dijete se ne osjeća slobodnim da izrazi svoje impulse, misli i osjećanja, te bira njihovo potiskivanje. Odobravanje roditelja je od neprocjenjivog značaja za nesmetan razvoj svake jedinke. Bijes je najčešće potisnuta reakcija jer je u djetinstvu njegovo ispoljavanje kažnjavano i nije tolerisano.

Neki od vas možda imaju sklonost da u tolikoj mjeri potiskuju svoja osjećanja da uglavnom i ne znaju da verbalizuju šta osjećaju. Zapitajte se koliko riječi poznajete koje definišu osjećanja. Pokušajte da definišete te riječi. Šta je za vas bijes, ljutnja, strah, povrijeđenost, sramota, stid, sreća, ushićenje, zadovoljstvo?

Prvo važno pravilo za zdrav mentalni razvoj i život je umjeti identifikovati svoja osjećanja!

Pokušajte da opišete osjećanje. Registrujte dio tijela u kom osjećate da se to osjećanje ispoljava.

Pokušajte da odredite o kom se osjećanju radi.

Kada uspijete da identifikujete svoja osjećanja vi ćete moći i da ih ispoljavate. Tada ćete imati kapacitet da to što osjećanje podjelite sa nekom osobom, podjelite sami sa sobom, napišete negdje.

Kada ste spremni da izražavate osjećanja vi ste spremni i da ih saopštite. Saopštavanje osjećanja jeste ukazivanje nekoj osobi ili sebi da se vaše osjećanje odnosi na nešto što ste vi ili on/ona uradili.

Potiskivanje osjećanja može da se uporedi sa balonom koji će puknuti ako ga previše punite. (zenasamja.me)