Četvrtak, 28. Marta 2024.
Tuzlanski.ba logo

Postporođajni tata…

Preuzmite sliku

I očevi pate od postporođajne depresije, objavili su doktori. I još (nije mala stvar) naglasili da čak 10 posto novopečenih tata osjete potpuno neobjašnjive i nove simptome „bolesti“ o kojoj dok Junior nije stigao kući nisu ni čuli, ni pročitali, ni slutili.

Mene niko nije pripremio za postporođajni blue. U stvari (hajd’ sad malo i ozbiljno) nešto je pisalo u onim starinskim knjigama dr. Spocka. O tome da ne obraćam pažnju na suze što grunu niotkuda, na iscrpljenost, na to da malo „zatupim“… Mislila sam, džaba sva priča… meni se to neće dogoditi. Pa vidi me, jaka k'o stijena, jača (i starija) od svih 45 žena „udobno“ smještenih u samo jednu prostoriju starog porodilišta u Sarajevu.  No, nekoliko sati nakon što sam se probudila iz narkotičkog sna i saznanja da je roda sletjela i na naš skromni dom, počela sam demonstirati i onoga čega u knjizi nema. (Da je autor živ trebao bi mu bar još jedan tom za moje simptome).

Ukratko, počelo je sa suzama, najprije onim damskim, što se brišu batistnim maramicama obrubljenim čipkom, pa zatim s onim malo krupnijim za koje je dovoljan i peškir i na kraju neprestanim bujicama krokodilskih suza, za koje ni čaršav nije bio dovoljan. Pogleda me doktor –  ja u plač! Pita me ljubazna sestra šta mi je – ja počnem ridat’! Nazove me sestra – ja se s dušom rastajem! O tome kako sam reagirala kad sam prvi put vidjela rozu mrvicu u inkubatoru da i ne govorim. K'o da sam plaćena narikača. Savila se nad plastičnu kutiju, držim se za stomak, padam u nesvijest, tresem se k'o Agadir. Samo me čudo spasilo da me s Ginekologije ne premjeste na Neuropsihijatriju. I eto ti čuda. Naglo otkrih da se taj Blue ne događa samo meni i da nas u našem braku plačljivih, preosjetljivih, malo izmrcvarenih, pa i bezvoljnih ima komada dva. Zato meni ta muška, postporođajna depresija nije ništa posebno. Zapravo, da budem iskrena, meni baš drago što i tate osjete blagodeti postporođajnih muka. Znam neke hrabre Supermomke, što su insistirali da bez daljnjega moraju,moraju, moraju biti prisutni na porodu, držati za ruke svoju najdražu, presjeći pupčanu vrpcu. Od svega se na kraju sjećaju da leže na klupi u čekaonici, dok ih ljute sestre rashlađuju vodom i šećerom. Znam puno očeva koji su izgubili orijentaciju, pa lupali glavom, ko ping – pong loptice kad su im dječica prvi put „obojila“ pelenicu. Znam one koji su prepustili mamama da ne spavaju po cijele noći, jer su Oni iscrpljeni, jer su Oni od straha zapali u zimski san, jer su Oni preosjetljivi i ne mogu podnijeti pritisak. Vidjeli ste to i vi, te očeve, koji se nakon dolaska bebe u kuću nisu mogli fokusirati ni na šta drugo nego na sebe. Neki su čak dobijali temperature, nekima naglo padao imunitet, nekima niste mogli izmamiti osmjeh. Samo duboki uzdah, naborano čelo, zabrinuta faca.

Drama je to… biti tata. Nije baš lako preuzeti na sebe tako veeeeeeeliku odgovornost. Pa mama to zna. Ona je rođena za taj veliki trenutak. A njih niko, ama baš niko nije za to pripremio.  Zato njih desetorica uvijek imaju problem. Najradije bi da se na godinu, dvije izgube i vrate kad dijete već prohoda, progovori, skine pelene, uzme kašiku u ruku. Znam, znam da vaš partner nije među njima. Nije ni moj. Nego pišem onako. Da znate šta da radite kad vam je muž malčice depresivan. Okupajte dijete, obucite ga, nahranite, stavite na spavanje, stavite rublje u mašinu, poredajte posuđe u drugu, opeglajte turu veša, stavite ručak da se kuha za sutra… a mužu dajte tek daljinski u ruke.  Umoran je, depresivan. Neka malo odmara! I ne zaboravite napraviti toplu limunadu. Njemu naravno! C vitamin čini čuda.

(zenskiportal.ba)

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

Ključne riječi: ,