Važno je da prepoznajemo različite stilove komunikacije kako bismo se u svakodnevnim međuljudskim interakcijama postavljali na pravi način.

Način na koji komuniciramo govori puno o nama samima, naročito u situacijama kada je važno kakav prvi utisak ostavljamo, recimo pri razgovoru za posao. Kroz stil komunikacije koji nam je dominantan, okruženje će često donositi zaključke o našim crtama ličnosti i našem raspoloženju. Međutim, s obzirom na to da je komunikacija dvosmjeran proces, način na koji ćemo komunicirati može se mijenjati od situacije do situacije – u zavisnosti od toga kakav odnos sagovornik ima sa nama, od toga koji efekat želimo svojim riječima i neverbalnim porukama da postignemo, i slično, piše Vaš psiholog.

Većina podjela prepoznaje 4 stila komunikacije: pasivni, agresivni, pasivno-agresivni i asertivni. Neke novije podjele uvode i peti – manipulativni stil. U daljem tekstu pročitajte detaljnije o svakom od njih.

Pasivna (submisivna) komunikacija je način koji podrazumijeva da osoba izbjegava da doživi i iznese svoje mišljenje, emocije, da se zauzima za sebe, da postavlja granice u odnosu na druge ljude, kao i da identifikuje svoje potrebe. Govori tiho, uglavnom šuti ili puno priča a ništa ne kaže, često se izvinjava, izbjegava da sagovornika gleda u oči. Stalno koristi racionalizaciju (,,Nije to toliko važno’’) pa lako postaje meta osoba sa agresivnim i manipulativnim stilom komunikacije. Kada se nađe u konfliktnim i povrjeđujućim situacijama, neće prepoznati da je ljuta, bijesna, povrijeđena, već će, često nesvjesno, svoju patnju i uznemirenost minimizirati i potisnuti, ili okarakterisati kao neodređenu neprijatnost, a sve u cilju očuvanja mira i zadovoljenja potreba drugih, kako ih ne bi razočarala ili bila odbačena. Međutim, to je uglavnom vodi u kompleksniji problem jer svačija tolerancija ima granicu. Kada naiđe ,,kap koja preliva čašu’’ može na vrlo eksplozivan način početi da pušta svoje nagomilane emocije napolje. Reakcije onda često ne budu proporcionalne okidačima već mnogo burnije, nakon čega osjeća krivicu, stid, zbunjenost, i vraća se u svoju pasivnost, do naredne preplavljenosti negativnim osjećanjima. Neke pasivne osobe umiju da iskažu svoje mišljenje i osjećanja, ali to rade nesigurno, uz pravdanje ili izvinjenje, pa ih primaoci poruke ne shvate ozbiljno.

Pasivne osobe su uglavnom povišeno anksiozne i/ili depresivne jer imaju stavove da nemaju kontrolu nad svojim životom, da su ,,zaglavljene’’, beznadežni slučajevi. Njihova najčešća uvjerenja su: ,,Ja sam manje vrijedan/-na od drugih – oni su superiorni, ja sam inferioran/-na’’, ,,Mene će uvijek svi gaziti’’, ,,Nesposoban/-na sam da se brinem o sebi’’, ,,Niko ne poštuje moja osjećanja’’, ,,Ja se nikad ništa ne pitam’’, ,,Moje mišljenje nije bitno’’.

Agresivna komunikacija podrazumijeva da osoba izražava svoje mišljenje, osjećanja i potrebe, ali na način koji je ugrožavajući za druge, kako verbalno, tako i fizički. Ona teži ka tome da bude dominantna nad drugima, da ih ponižava, kritikuje, da prebacuje svoju odgovornost i krivicu na njih. Često prijeti. Ima nizak prag tolerancije te je jako impulsivna. Ne sluša sagovornika, upada u riječ, glasna je, nadmjena i voli da bude u centru (negativne) pažnje. Sagovornici osjećaju pritisak da joj se povinuju kako ne bi snosili posljedice, kao i nelagodnost kada treba da joj se obrate jer znaju da će naići na kritike.

Cilj ovakve komunikacije je zastrašivanje, demonstracija moći i stavljanje sagovornika u podređeni položaj, što je u suprotnosti sa suštinskom svrhom komunikacije – razmjenom ideja i informacija. Iza agresivne komunikacije su uglavnom lični strahovi i nesigurnosti, a osoba ima problem sa kontrolom bijesa što je može uvesti u mnoge probleme. Uvjerenja osobe koja ima agresivan stil komunikacije su: ,,Ja sam uvijek u pravu’’, ,,Tvoje mišljenje je nebitno’’, ,,Ja sam superioran/-na, ti si inferioran/-na’’.

Pasivno-agresivna komunikacija je kombinacija prethodno opisanih stilova, a podrazumijeva da osoba, površno gledano, nastupa ljubazno, pasivno, ali zapravo, na indirektan način – kroz sarkazam, ironiju, ignorisanje, neispunjavanje dogovorenog i neprihvatanje lične odgovornosti – pokazuje svoje nezadovoljstvo, ljutnju, bijes. Često će dati obećanje da će nešto ispuniti, a onda će to izbjegavati – neće se javljati na telefon, neće odgovarati na poruke, ili će imati brdo izgovora. Jednostavno rečeno, ,,jedno misli, a drugo govori i radi’’. Rijetko iznosi svoje mišljenje, ali ne u svrhu izbjegavanja konflikata već u svrhu kontrole nad drugima – na primjer, namjerno će nekog držati u neizvjesnosti i pojačavati tenziju kod te osobe iako to nije neophodno. Facijalna ekspresija nije u skladu sa onim što osjeća – na primjer, glume pretjeranu oduševljenost kada vide nekog ko im uopšte nije drag, ali se lako uočava da je reakcija vještačka. U kolektivu će se, recimo, pasivno-agresivna osoba prepoznati po tome što tračari i širi laži o drugima, dok se predstavlja kao da je sa svima u odličnim odnosima. Voli da preuzima ulogu žrtve i da primaocima poruke tako nameće krivicu (,,Neka mene, nisam ja bitan/-na’’).

Manipulativan način komunikacije svojstven je osobi za koju najčešće kažemo da je proračunata i ima cilj da utiče na ponašanje drugih i da ih kontroliše, ugrožavajući njihova prava, a sve u svrhu ličnog interesa. Njene rečenice sa sobom nose neku skrivenu poruku, koje primalac često nije trenutno svjestan već osjeti obavezu, krivicu ili sažaljenje prema njoj – predmet manipulacije i jesu najčešće emocije drugih. Slatkorječivi su, znaju odlično da procijene šta u kojoj situaciji treba da kažu te ih sagovornik koji nije vješt u prepoznavanju manipulacije može okarakterisati kao veoma asertivne. Osoba koja manipuliše često će se služiti teškom životnom pričom, dramatičnim događajima i plačom kao alatima za manipulaciju. Takođe, sve što kažete biće izokrenuto. Ukoliko vi imate neki problem, ona će vas ubijediti da su njeni problemi mnogo veći i ozbiljniji i lako ćete se zapravo vi naći u ulozi tješitelja. Ukoliko joj ukažete da za nešto nije u pravu ili da je pogriješila, ona će vas ubijediti da su vaše greške mnogo veće, a ako joj povjerujete uložićete puno nepotrebne energije i truda da joj se pravdate.

Asertivna komunikacija se odnosi na izražavanje misli, osjećanja, stavova i potreba na način koji nije ugrožavajući za druge. To znači da asertivna osoba uvažava i poštuje prava drugih isto kao i svoja. Smatra se najefikasnijim načinom komunikacije jer je osnova za građenje iskrenih i funkcionalnih međuljudskih odnosa. Asertivna osoba govori mirnim tonom, uspostavlja i održava kontakt očima tokom razgovora, sluša sagovornika i ne upada u riječ. Svjesna je svojih prava i ne dozvoljava drugima da joj ih ugrožavaju te štiteći sebe na ovaj način ujedno štiti i jača i svoje samopouzdanje.

Smatra se da je asertivna komunikacija veoma važan faktor očuvanja cjelokupnog mentalnog zdravlja jer ne vodi ka potiskivanju osjećanja, a sa stresorima se uspješno izlazi na kraj. Uvjerenja koja ima asertivna osoba su: ,,Ne mogu da kontrolišem druge, ali mogu sebe’’, ,,Drugi moraju da znaju šta mislim i osjećam da bi to mogli i da uvažavaju’’, ,,Ravnopravni smo – ja sam vrijedna osoba, ti si vrijedna osoba’’, ,,I kada se ne slažemo, poštujem tvoje mišljenje’’, ,,Možemo da nađemo kompromis’’.

Zašto je važno da prepoznajemo različite stilove komunikacije? Prvenstveno da bismo ih u svakodnevnim međuljudskim interakcijama lakše uočavali, osvješćivali, a zatim se i postavljali na odgovarajući način. Ako shvatimo da naš sagovornik ima problem da iskaže svoje mišljenje ili osjećanje, možemo mu pomoći u tome tako što ćemo ga podsticati na to i stavljati mu do znanja da je i njegova riječ bitna. Takođe, i kod sebe možemo vještije da prepoznajemo kada komuniciramo na način koji nije efikasan, te da ga mijenjamo. Kao što smo već pomenuli, asertivna komunikacija je najproduktivnija, ali i drugi stilovi mogu naći svoju primjenu u nekim situacijama – na primjer, kada smo fizički ugroženi, ako se nađemo u sred pljačke, najbolje je da ostanemo pasivni. (Tuzlanski.ba)