Budući da se vršnjačko nasilje najčešće dešava u školi, nemoguće je da roditelji bilo šta urade sami

U ogromnom porastu je i nasilje na internetu, kojem je čak 60 posto djece izloženo.

O tome kako da primjetimo znakove da naše dijete trpi nasilje i kako da na to odreagujemo na adekvatan način, portal Telegraf donosi razgovor sa psihologom Aleksandrom Janković.

– Ako imamo dobru komunikaciju sa djetetom, ono će nam prijaviti ako ima problem u školi. Ako dijete to slučajno krije od roditelja, osjećaće se nelagodno, nervozno, neće mu se ići u školu, praviće se bolesno, ili će iz škole dolaziti potišteno i neće željeti da obrazloži šta se dogodilo. Može da se dogodi i da razvije napade panike i straha. Sve ovo ne mora da znači da je riječ o vršnjačkom nasilju dok roditelj to ne provjeri. Ako dijete ima tendenciju da se izoluje, da bude samo i zatvoreno, s njim treba razgovarati, bilo to vršnjačko nasilje ili ne – navodi Aleksandra Janković.

Budući da se vršnjačko nasilje najčešće dešava u školi, nemoguće je da roditelji bilo šta urade sami. Iz tog razloga treba i da se u određenoj mjeri oslone na školu ili sistem, pa da zajedno donesu odgovarajuću odluku na koji način je najbolje riješiti problem.

– Važno je da postoji saradnja sa školom, profesorima, školskim psihologom ili pedagogom. Stručno lice treba da razgovara sa djetetom. Svakako nije dobro miješati se u smislu da pretpostavite da neko maltretira vaše dijete, pa da odete da se s njim obračunate. Takvo mješanje je loše jer može dovesti do uvećanja problema. Treba se obratiti i profesorima koji sa djetetom provode veliki dio vremena na dnevnom nivou – smatra Jankovićeva.

Šta je najbolje preduzeti kad shvatimo da nam dijete trpi nasilje? Ako je to nasilje od određene grupe ili pojedinca, stručno lice sa njima mora razgovarati. To je posao psihologa.

– Na to mora ODMAH da se reaguje. Kad djeca jednom istrpe nasilje i budu etiketirana kao žrtve, mogu se povući u sebe i ući u žrtvenu poziciju kao da je to nešto što moraju. Zato je reakcija sistema, škole, centra za socijalni rad, psihologa nešto što je neophodno – naglašava Jankovićeva.

Što se tiče roditelja čija su djeca nasilnici, tek oni imaju povoda za ozbiljnu zabrinutost.

Oni su ti koji mogu da primjete kako im se dijete ponaša kod kuće. Ako je žustro, nervozno, ima tendenciju da šutira i udara stvari, to može biti dokaz da nešto nije u redu. Roditelji moraju da razgovaraju sa djetetom, kao i sa stručnim licem, odnosno psihologom.

– Ukoliko dijete pokazuje agresivno ponašanje, očigledno je da pokušava da skrene pažnju na sebe kako bi ostvarilo određenu poziciju, i realizuje “važnost” i “prednost” u vršnjačkoj grupi. Međutim, često iza nasilničkog ponašanja dece stoje pogrešni modeli koji su prisutni u porodici. Najgora varijanta je da se pretuče dijete koje je pokazalo nasilje, jer se time utvrđuju pogrešne pozicije. Psiholog bi trebalo da razgovara sa roditeljima tog djeteta i vidi da li su u porodičnom sistemu pristuni takvi mehanizmi koji bi utvrdili zašto dijete ispoljava agresivnost – kaže Jankovićeva.

Jedna mogućnost je da je dijete vidjelo agresivno ponašanje kod svoje kuće, a druga je da su roditelji prezaštitinički orijentisani prema njemu i da ga drže “pod staklenim zvonom”, tretirajući ga kao bezgrešnog. A kad to isto dijete u školi napravi incident, pogrešno je pravdati to sa “bio/la je izazvana”, “samo je vratio/la šamar”… Psiholog treba da utvrdi koja je to greška koja je prisutna u određenoj porodici.

– Oni roditelji koji vole i bave se svojom djecom, svakako će na prve znakove agresivnosti sami odreagovati. Neće čekati incident. Važno je da roditelji vode računa da im je dijete društveno biće i da u komunikaciji sa drugima mora da se ponaša adekvatno, bez agresivnih ispada. Treba da ga usmjere i pošalju na aktivnost koja bi mu donijela mogućnost da se isprazni i nauči da kontroliše svoju agresiju. Sportovi, kao npr. borilačke vještine, veoma su dobra varijanta jer kontrolišu snagu i impulse. Mlada generacija danas mnogo vremena provodi na telefonu ili kompjuteru, pa nije zastupljena fizička aktivnost koja predstavlja odličan način da se kanališe bijes i nezadovoljstvo, ali i da se dijete, na kraju, preoblikuje – završava Aleksandra Janković. (Tuzlanski.ba)