Sasvim izolovane minijaturne ćelije mjesta su gdje se lako gubi razum – mnogi zatvorenici drugu osobu nisu rukom dodirnuli desetljećima

Tony Medina je pristojan, krupan čovjek s jako tetoviranim rukama. Kao i svi koji su zatvoreni u jedinici Allan B. Polunsky, on je obučen u bijelo. U zatvoru, u sivim zgradama, smješteno je 214 zatvorenika. Zaključan je u maloj kabini u sobi za posjetitelje, bez lisica i boravak u toj prostoriji, kamo je došao zbog razgovora s novinarima, upoređuje s godišnjim odmorom. Tiho je i jedino se čuje zveckanje metalnih vrata. U svojoj ćeliji malokad može kroz pleksiglas vidjeti lice nekog drugog čovjeka.

Osuđen je 1996. godine, kad je imao 21 godinu, zbog pucnjave u kojoj je ubijeno dvoje djece na novogodišnjoj zabavi. Od tada, već 23 godine čeka na smaknuće. U Texasu se smrtna kazna primjenjuje na one koji su proglašeni krivima za najteže zločine; suci također mogu presuditi ko bi mogao biti prijetnja drugima. Medinine žalbe su još uvijek u proceduri.

“Zaglušujuća buka je moje jedino i najčišće prvo sjećanje na smrtnu kaznu”, kaže on. “To su vrata koja lupaju, čelik na čeliku, zatvori su svi betonski i čelični, pa odjekuje, odjekuje, odjekuje. Nikad ne prestaje.”

Prve noći bio je smješten u zamračenom krilu među zatvorenicima koji su urlali, što je bio zapanjujući doživljaj, poput grmljavine – vikanje, vrištanje, lupanje i sve se to ponavljalo. Ubrzo je dobio cimera. Zatim, nakon što su drugi zatvorenici 1998. pokušali pobjeći, svi osuđenici na smrtnu kaznu prebačeni su u samice. Žali se da je to agonija. “Nisam osuđen na samicu.

Osuđen sam na smrt.” Svakog dana, već 19 godina on je sam 23 sata u danu, u betonskoj kutiji veličine 2×3 metra. Stražari mu gurnu posudu s hranom kroz otvor u vratima. Stojeći na svom krevetu može zaviriti kroz otvor za ventilaciju koji se nalazi nekoliko centimetara ispod stropa. “Neki momci tako provode cijele dane”, kaže. On to nikad ne radi jer izbjegava gledati nešto što ne može dotaknuti ili osjetiti. Svaki dan može provesti sat vremena u zatvorenom dvorištu, što je predviđeno vrijeme za rekreaciju.

Opet je i tamo sam. Kad je u ćeliji, čita. Upravo knjigu o preživljavanju. Ponekad piše, a ponekad crta. Zatvorenici se međusobno dovikuju iz ćelije u ćeliju. U Texasu u zatvorima nije dopušten bilo kakav fizički kontakt u samicama, osim kad im dolazi zatvorska inspekcija. Kaže da je posljednji put dodirnuo neku osobu 1. avgusta 1996. godine kad je zagrlio majku. Je li ga nedostatak ljudskog kontakta promijenio? Kaže da mu to daje osjećaj napuštenosti, opisuje kako se povlači i postaje sve manje aktivan, da prođe i po nekoliko dana da ni sa kim ne razgovara, a gubi i potrebu za izlaskom iz ćelije u dvorište, pa čak i za čitanjem.

Druge države u SAD-u nemaju tako stroge uslove za osuđenike na smrt. U mnogim slučajevima mladi i oni s mentalnim zdravstvenim problemima nisu dugo izolovani. Čak i Texas, koji je država s najviše zatvorenika u samicama – njih čak 4.200, od 2017. godine smanjuje njihov broj. Izvještaj iz Centra Liman na Univerzitetu Yale procjenjuje da je u Američkim zatvorima 2018. godine bilo oko 61.000 zatvorenika u samicama od kojih je 37 posto izdržalo šest mjeseci ili više.

Danas je ta brojka vjerovatno manja. Medina vjeruje da Texas nastavlja izolovati svoje zatvorenike na smrtnu kaznu zbog osvete, a ne zbog sigurnosti. On tu praksu naziva “mučenjem”, “okrutnim i nečovječnim”, sredstvom “zastrašivanja da se osoba mentalno razbije” prije nego što bude pogubljena. U prosjeku jedan osuđenik na smrt u ovoj državi čeka na presudu u prosjeku 11 godina. Najduži rok je bio 31 godinu. Dennis Longmire iz Državnog Univerziteta Sam Houston u obližnjem Huntsvilleu kaže da je dugotrajno korištenje samica vrlo skupo i nepotrebno. UN i posmatračke skupine rutinski osuđuju tu praksu.

On je svjedočio na 40 suđenja da stariji zatvorenici nisu posebno nasilni prema drugima. Prisjeća se da su njegovi posjeti osuđenicima na smrtnu kaznu bili vrlo neugodni. Ne čudi što mnogi čuvari traže rad na drugom mjestu, piše Economist. Mnogi zatvorenici pate od mentalnog pogoršanja, a neki se okreću samoubistvu, kaže Medina, koji navodi primjer svog komšije koji je djelovao prilično stabilan i čvrst karakter, no nakon 15 godina u ćeliji se slomio.

Zatvorenici su nervozni zbog izolacije i osjetilne deprivacije, ili postaju opsjednuti onime što oni vide kao bešćutnost. Primjera radi, zatvorenicima u zatvoru Polunsky odbijali su pravo na kupovinu grickalica za nokte punih 17 godina. Također zatvorenicima nije dopušteno da ukrašavaju zidove ćelija.

Neki totalno puknu čekajući izvršenje kazne. Kad im odvode bliskog prijatelja koji se ponekad vrlo bučno opire smrtonosnoj inekciji, dolazi do nemira. Kaže da je do sad izbrojio 437 pogubljenja uključujući i momke koje je doživljavao kao braću.

“To je posebno uznemirujuće. Slušam stražare kako se šale nakon što bi zatvorenika odveli na egzekuciju“, kaže Medina. Prema njegovim riječima, mnogi zatvorenici ovamo dolaze s mentalnim poteškoćama. Prisjetio se jednog koji je sam sebi iskopao oko i pojeo ga, pa su ga premjestili u psihijatrijsku jedinicu. U razgovoru je g. Medina artikulisan i odmjeren, ali kaže da izolovano zatočeništvo uzima danak.

Osjeća intenzivan bijes koji on naziva korisnim. Bijesan je na sistem i ostaje pri zdravom razumu kad se podsjeti da je ljutit na ljude koji su ga ovamo doveli. Ljutnja mu je pomogla ‘izgraditi jako visoke zidove u svojoj glavi ali kako kaže ‘nije baš zdravo jer te taj bijes može pojesti’. Zna da neki koji su bili zatvoreni u samici, kad su izašli više nisu mogli živjeti među drugim ljudima.

Kao odgovor ponavlja riječi Alberta Woodfoxa, zatvorenika koji je u samici proveo 43 godine prije no što su ga konačno oslobodili u Louisiani 2016. godine, i to kad mu je bilo 69. Woodfox je nedavno objavio knjigu “Samica”, u kojoj piše da je “borba za zdrav razum nikad ne prestaje.

Samica je zatvorila moj emocionalni sistem samo zato da bih se mogao nositi s tim da sam zatvoren.“ Kako piše Woodfox, nije pitanje treba li kazniti krivca iako je na kraju dokazao da je bio nedužan. Pitanje je kako bi Amerika trebala tretirati najteže zatvorenike. “Osjećam da se na nas gleda isto kao da smo u Kini, Saudijskoj Arabiji ili Iranu. To je društvo u koje spadamo“, kaže Medina koji misli da ni jedno ljudsko biće nije stvoreno za ovakvu izolaciju.” (Express.hr)