Majka dvoje djece opisala je kako joj je francuska metoda roditeljstva koju zovu “pauza” pomogla u vaspitanju – ali ju je takođe potpuno promijenila kao roditelja.

Jacqueline Leigh je novinarka i majka dvoje djece: dječaka od četiri godine i djevojčice od dvije godine. Oni se, poput mnoge druge djece, često svađaju, piše Miss7 mama.

Kao mama, Jacqueline se uvijek miješala u dječje svađe i konstantno se osjećala kao ‘sudija’ koji reaguje na svaki njihov ‘prekršaj’. Ipak, nakon što je čitala o francuskoj metodi pod imenom ‘Pauza’, odlučila je da je primijeni na svoju djecu i njihove česte prepirke.

„Moja djeca imaju četiri i dvije godine, možda ‘najopasnije’ godine za braću i sestre. To je uzrast u kojoj Lego kocke postaju oružje, krađa postaje nešto sasvim normalno, a vrištanje je glasnije od vulkanske erupcije. Počinjem da se pitam hoće li moja djeca ikad biti složna?

Konstantno ulijećem u situacije u kojima moram da izgovaram ovakve rečenice: ‘Prestani da gnjaviš sestru!’, ‘Prestani da kradeš njegove igračke!’, ‘Prestani, vidiš da plače'“. Uistinu je naporno i iscrpljujuće. Frustrirajuće je uvijek se ponašati kao sudija i time još ‘potpaljivati’ situaciju.

I tada, umjesto samo dvoje osjetljive i mrzovoljne djece, tu je i osjetljiva i mrzovoljna mama. Zato moram da istaknem da mi je život postao puno jednostavniji kad sam prisvojila popularnu francusku metodu u svoje roditeljstvo. Poprilično sam sigurna da je gotovo svaka mama u svijetu koristila ovu metodu, ali Francuzi su bili prvi koji su joj dali ime.

Pamela Drukerman, autorica knjige ‘Francuska djeca ne bacaju hranu’, prva je koja me je upoznala s metodom pod imenom ‘pauza’. Pamela je Amerikanka koja živi u Parizu sa svojom porodicom. Ona je podijelila mnoge razlike između francuskih i američkih roditelja, ali upravo je ‘pauza’ ono što me je jako zainteresovalo.

‘Pauza’ se preporučuje novim mamama koje imaju problem s tim da njihove bebe prespavaju noć. Nakon svega, francuske bebe prespavaju noć do drugog mjeseca života, stoga mora da postoji nešto značajno u ovoj metodi. Nemojte se zavaravati, jako je jednostavna.

‘Kada francuska beba plače noću, roditelji ulaze u sobu, zastanu i posmatraju je par minuta’, objašnjava Pamela u svojoj knjizi i dodaje: ‘Oni znaju da će bebe u svom snu imati pokrete i zvukove, a između svega i plač. Kada ih ostave na par minuta, one se same smire i nastave ponovno da spavaju’.

Primjenljiva je i na druge situacije! Kada sam pročitala ovu knjigu, moja djeca više nisu bile malene bebe i već su spavala preko cijele noći. Ali, pomislila sam kako bi ova metoda mogla da se primijeni na svu djecu bez obzira na uzrast i na mnoge situacije: od spavanja do ispada bijesa i svađa.

Šta ako prestanem da se miješam u svađe između svoje djece, šta ako prestanem da budem sudija i jednostavno uključim ‘pauzu’? Možda će naučiti kako da se sami smire i riješe problem. I upalilo je!

Kad su moja djeca počela da se prepiru, jednostavno sam gledala i čekala. Naučila sam da su, za tri minuta, sposobni sami da riješe problem između sebe. Ili su počeli da pregovaraju poput lukavih lisica ili je jedno od njih samo odustalo i otišlo od drugog. U samo par prilika, situacije su postale gadne i morala sam da se umiješam.

Roditelji imaju sklonost da pojačaju svađe između djece koje bi inače bile puno manje ozbiljne. Kada se umiješam istog trenutka kad moja djeca počnu da se svađaju, na taj način doprinosim povećanju emocija – uključujući i mojih. Tada situacije uglavnom izmiču kontroli. Ali, time što pauziram, dajem im priliku da se sami nose sa svojim emocijama, samostalno i pravilno.

Ova metoda čak važi i za neke manje nezgode. Ako ogrebu koljeno, padnu dok trče ili slično – jednostavno uključim ‘pauzu’. Dajem im priliku da se sami izvuku iz situacije. U jako rijetkim situacijama trče k meni, plačući za pomoć. Ostala sam impresionirana njihovom sposobnošću da se sami dignu, obrišu sa sebe prljavštinu i nastave dalje.

Ukratko, evo kako ‘pauza’ funkcioniše: kada vaša djeca imaju bezopasan ispad bijesa zbog bilo kojeg nevažnog razloga, jednostavno zastanite. Posmatrajte ih sa sigurne udaljenosti i čekajte. Znala sam da čekam do pet minuta prije nego što sam se sama umiješala u situaciju, a jedini trenuci kada sam odmah reagovala bilo je kada su počeli da se povrjeđuju.

Ali, za veliku većinu situacija, pet minuta je sasvim dovoljno. I zato, uzmite pauzu, par puta duboko udahnite i dopustite djeci da sama riješe svoje probleme jer svima treba prostora i vremena kako bi naučili i razvili se.

‘Pauza’ vas ne čini lošim roditeljem. Čini vas mudrim roditeljem djece koja se nauče da budu otporna, nauče da se zauzmu za sebe u školskom dvorištu i nauče da se sami smire, na zreo način. Zapravo pomažete djeci kako da sama sebi pomognu i kako da smanje stres u svakodnevnim situacijama“. (Tuzlanski.ba)