Ukupno osam pacijenata iz BiH, a 400 sa prostora bivše Jugoslavije, u proteklih deset godina promijenilo je spol u zdravstvenim ustanovama u Beogradu.

Prije operacije morali su da prođu proces od najmanje dvije godine, kako bi postigli željeni rezultat.

“Operacija predstavlja posljednji dio tranzicije ka željenom spolu i uključuje odstranjenje postojećih unutrašnjih i spoljašnjih spolnih organa s kojima je transrodna osoba rođena, te formiranje novih prema spolu ka kojem osoba teži”, rekao je za Nezavisne novine Miroslav Đorđević, svjetski priznati hirurg iz oblasti transrodne medicine, urolog Dječje univerzitetske klinike u Tiršovoj u Beogradu i profesor na Medicinskom fakultetu u Beogradu, koji je operisao ove pacijente.

Prema njegovim riječima, prije operacije neophodno je da se osoba obrati za mišljenje kod stručnih psihijatara/psihologa, a to praćenje, kako kaže, traje oko godinu.

“Nakon tog praćenja, kada se dobije preporuka stručnjaka, osoba započinje hormonsku terapiju prema spolu kojem teži i nakon oko godinu ona ima pravo da se obrati za hiruršku tranziciju, što znači da proces prije operacije traje najmanje dvije godine”, kazao je Đorđević.

Za najviše osam sati, pojasnio je Đorđević, žena može da postane muškarac, a muškarac da postane žena.

“Operacije se, uglavnom, izvode u jednom aktu i traju od tri do osam sati, u zavisnosti od tipa operacije i načina rekonstrukcije novih genitalija”, ističe Đorđević za Nezavisne novine.

Kako navodi, za pacijente iz Srbije operacije se izvode na Univerzitetskoj dječjoj klinici, a za sve ostale u specijalnoj bolnici ST “Medika” u Beogradu.

Istakao je da su i operacije promjene muškarca u ženu i žene u muškarca kompleksne i da mogu dovesti do određenih komplikacija, te se zato, kako kaže, i savjetuje transrodnim osobama da se za podršku obrate stručnim timovima u Beogradskom centru za transrodna stanja, gdje je do sada liječeno preko 400 osoba sa područja bivše Jugoslavije.

Aleksandar Milić, psiholog iz Banjaluke, pojasnio je da ljudi mogu imati neke hormonalne poremećaje, odnosno nasljedne poremećaje spolnosti.

“U slučaju nasljednih poremećaja ljudi teže da razriješe to i da se usmjere ka jednom spolu, a sa druge strane imate ljude koji u svom polu ne ostvare sebe, odnosno ne razriješe određene unutrašnje nesuglasice”, ističe Milić.

Prema njegovim riječima, kada je u pitanju druga kategorija, tu postoji unutrašnji konflikt u čovjeku između onog što želi i onoga što može.

“Lica koja teže spolu suprotnom od onog u kojem su rođena se uživljavaju i igraju ulogu u spolu koji priželjkuju, pa pribjegavaju i medicinskim zahvatima promjene spola kako bi dobili i fizičku sliku spola kojeg žele”, rekao je Milić. (Tuzlanski.ba)