Život Kellie Mencel čini se kao radnja neke životne drame. Kad je imala samo 17 godina, Kellie je stradala u teškoj saobraćajnoj nesreći. Dok se vozila automobilom po zabačenim dijelovima južne Australije, zaspala je za upravljačem automobila.
Kad se probudila, automobil se nekontrolirano okretao. Kellie je ostala bez svijesti, zatočena u preokrenutom automobilu. Kad su je napokon oslobodili, hitno su je prevezli u bolnicu.
“U to vrijeme, mislila sam da je to najgora stvar koja mi se mogla dogoditi. Imala sam 17 godina, trebala sam krenuti u posljednji razred srednje škole, a nakon toga sam se bojala voziti ili čak ući u automobil”, ispričala je.
Nakon što je sedam dana bila prikovana za krevet, članovi njene porodice odlučili su je odvesti na odmor, kako bi zaboravila na saobraćajnu nesreću. Nisu mogli ni slutit da će joj se dogoditi još veća nesreća. Kellie je s ocem odlučila ići skijati na vodi, ali brod njene porodice nije htio krenuti. Odjednom je eksplodirao i završio u plamenu.
“Sjećam se da mi je vatra dolazila do očiju i sve što sam mogla napraviti bilo je zatvoriti ih. Pokušala sam skočiti s broda, no poskliznula sam se. Pogledala sam iza sebe ne bih li ugledala svog oca, no vidjela sam da mi noge gore. Kad sam skočila u vodu, pala sam u šok. Moj tata je i dalje bio na brodu. Vrištala sam bez prestanka. Naišao je drugi brod i spasio nas, no čim sam izašla iz vode bol je postala toliko jaka da sam bila uvjerena da umirem”, opisala je Kellie.
Na mjestu nesreće brzo su se pojavili novinari. “Zadnje što sam željela bilo je to da ljudi pokušavaju fotografisati moje opečeno lice i tijelo”, ispričala je Kellie za BuzzFeed News, prenosi Index.hr.
Prve faze oporavka bile su joj najteže. “Ljudi su mi govorili da sam čudo i da sam jaka osoba. Pokušavala sam se ponašati kao jaka osoba, no duboko u sebi borila sam se s PTSP-om, depresijom i tjeskobom. Trebalo mi je godinu dana da se uzrujam i da prestanem biti ‘jaka osoba’ koju su svi vidjeli”, ispričala je.
U bolnici je provela mnogo vremena, a i nakon odlaska kući dugo se oporavljala.
“Morala sam ponovno učiti hodati. Nisam smjela na sunce pune dvije godine, pa sam bila pokrivena od glave do pete i nosila sam kišobran sa sobom. Ljudi su zurili u mene, posebice jer mi je koža bila ružičasta, nisam imala kose ni obrva. Morala sam mazati kožu kremama pet puta dnevno pune dvije godine”, opisala je samo dio tretmana.
Svoj oporavak duguje, kako kaže, dvjema stvarima: svojoj porodici i tjelovježbi. “Aktivan i zdrav život me spasio. Veliku ulogu odigrala je i moja porodica. Moja mama je bila uz mene, ona je anđeo. Morala me kupati, voditi na WC, češljati me…” opisala je Kellie.
Puno joj je pomogao i otac koji je bio s njom u trenutku nesreće.
“Zajedno smo prolazili kroz to i nijednom nije mislio samo na sebe. Uvijek ću mu biti zahvalna na pomoći, ljubavi i nježnosti tokom cijelog tog vremena”, rekla je.
Povratak u školu bio joj je jako težak. “Nisam imala obrve, a moja koža i dalje je bila crvena. Ljudi koji nisu znali šta mi se dogodilo su zurili u mene, jer sam nosila zavoje, šešir i kišobran”.
Ispričala je kako djevojke iz protivničkog košarkaškog tima nisu htjele igrati s njom zbog njenog izgleda te su izrekle nebrojene užasne komentare o njenom izgledu. Kellie nikad nije dopustila da je to slomi, a kad danas gleda fotografije iz bolnice govori: “Prešla sam dalek put”.
Danas 22-godišnja Kellie studira fitness i nutricionizam te radi kao osobni trener. Njen profil na Instagramu pun je inspirativnih postova o brizi za sebe, fitnesu i pozitivnosti.
“Aktivan i zdrav život pomogli su mi da preživim to sve. Tjelovježba je najučinkovitiji antidepresiv, no najmanje ga se koristi. Najkorisnije se osjećam kad pomažem ljudima da ostvare svoje ciljeve, oslobode endorfine i osjećaju se dobro. To je ono što volim i oko čega sam jako strastvena”, rekla je.
Iako je tokom oporavka naučila da je najvažnije ono što je u nama, a ne na nama, Kellie se ponosi i što je naučila jako dobro crtati obrve koje nije imala. Ističe da je nesreća imala pozitivnu stranu, jer da se nije dogodila, ona možda nikad ne bi pronašla svoju strast. “Ne bih postala osobni trener i ne bih mijenjala tuđe živote”, zaključuje i savjetuje svima da se okruže pozitivom i ljudima koje vole. (Tuzlanski.ba)
