Bilo da priznajemo svoje pogreške, tražimo pomoć u obavljanju zadataka, iskazujemo svoje osjećaje ili pak prvi pristupamo davanju isprike, svim tim situacijama zajednička je jedna stvar – pokazivanje ranjivosti.

No većina je nas odgajana tako da mislimo kako je ranjivost nepoželjna osobina, nešto zbog čega će nas drugi ljudi osuđivati, smatrati nas “cmizdravcima”.

Ipak, svi smo mi rođeni kao ranjive osobe. Nakon rođenja u potpunosti smo ranjivi i ovisni o drugima. Tokom odrastanja učimo da ranjivost nije poželjna. Međutim, to je neodvojivi dio nas i ona nas nipošto ne čini slabima. Upravo suprotno, ljudi našu ranjivost ne vide kao lošu osobinu, kako mi to često percipiramo.

To su dokazali i psiholozi svojim naučnim radom objavljenim u Journal of Personality and Social Psychology. Takvo shvatanje nazivaju učinkom predivnog haosa (the beautiful mess efect).
Skupina naučnika sa Univerziteta Mannheim napravila je sedam istraživanja u kojima su sudjelovale stotine osoba.

Sudionici su bili zamoljeni da zamisle situacije u kojima su ili oni sami ili njihovi prijatelji i poznanici pokazali ranjivost. Potom su morali na ljestvici ocijeniti vlastitu ranjivost u zamišljenim situacijama, kao i ranjivost drugih osoba. Svaki put, u nebrojeno mnogo konteksta, pokazalo se da sudionici vlastitu ranjivost vide mnogo negativnijom nego ranjivost drugih ljudi.

Spomenuta skupina psihologa mišljenja je da se to događa zbog tzv. teorije konstruktivnog poravnanja. Pojašnjeno jezikom te teorije, vlastitu ranjivost vidimo vrlo konkretno, dok o ranjivosti drugh osoba razmišljamo na apstraktnoj razini. Već su prijašnja istraživanja spomenute teorije pokazala da je apstraktna razina povezana s pozitivnom perspektivom, dok je ona konkretna povezana s negativnijom.

Trebamo učiti o vlastitoj ranjivosti 

Međutim, nužno je prihvatiti svoju ranjivost jer, suprotno mišljenju većine ljudi, ona nas može dovesti do poboljšanja svakodnevice. Kako smo spomenuli na početku, svako je dijete rođeno ranjivo, a borba tokom života i prilagodba zahtjevima okoline udaljila nas je od prirodnog stanja. Dakako, kada govorimo o vraćanju ranjivosti, to nipošto ne znači da trebamo biti osobe koje se neće moći nositi sa životom, već će dane provoditi pod dekicom i u suzama, nego upravo suprotno: trebamo prihvatiti svoju ranjivost jer ćemo inače izgubiti vezu s drugim ljudima, komunikaciju, spontanost i ljubav prema životu.

Iako nam je negiranje ranjivosti možda pomagalo tijekom odrastanja, ono nam, prema mišljenjima psihologa koji su proveli ovo istraživanje, šteti u odrasloj dobi.

Zato o ranjivosti treba učiti i priznati si da će nam biti lakše jednom kada je prihvatimo. U konačnici, zašto ne bismo koji put dok grcamo u poslu zamolili kolegu za pomoć? Zašto si ne bismo priznali da ne možemo zamisliti život bez svoga kućnog ljubimca? Zašto se ne bismo prvi ispričali osobi s kojom smo se posvađali? Zašto ne bismo partneru priznali što osjećamo umjesto da kritiziramo i dovodimo vezu do ruba?

Neće nas osuđivati, nego će vidjeti da smo samo ljudi i prigrliti nas kao takve. (zadovoljna.hr)