Od kad su se pojavile, televizijske sapunice svugde imaju svoju vjernu publiku. Nemaju za cilj da se dublje bave društvenim problemima, ne zahtijevaju preveliki intelektualni angažman i nećete iz njih saznati neke bitne informacije o bilo čemu važnom u svijetu. Njima je, jednostavno, jedini cilj da gledaocima na neko vrijeme pruže jednostavnu zanimaciju.

Stoga će vas možda iznenaditi da prema najnovijim istraživanjima vaša najdraža telenovela, koju ništa ne sluteći pratite već godinama, predstavlja priličnu opasnost za vaš mozak.

Kako nešto tako bezopasno kao što je jednodimenzionalna televizijska serija s uglavnom stereotipnim ljubavnim zapletima može biti opasna za tako složen organ kao što je ljudski mozak? Naime, upravo to tvrdi austrijski neurolog Ervin Helinger sa Univerziteta u Salzburgu: da ono što se događa u našem mozgu dok gledamo sapunice može biti stvarno opasno.

Sapunice su serije dramskog tipa koje odlikuje nepostojanje klasičnog raspleta, odnosno, nominalno im je neograničeno trajanje. U početku imaju okvirni glavni zaplet i likove, ali s vremenom se radnja i likovi granaju u bezbrojne podzaplete kojima se stalno pridodaju novi likovi, čime se nastoji zadržati pažnja gledalaca i povećati gledanost. I to, kako se čini, vrlo uspješno: sapunice se proizvode u ogromnim količinama i svugdje imaju veliku gledanost – riječ je o industriji vrijednoj više milijardi dolara, prenosi Tportal.

Helinger , međutim, tvrdi da sapunice mogu biti jednako štetne kao i ovisnost o drogama jer mogu uzrokovati ‘opštu apatičnost, razdražljivost, poremećaje ličnosti, pa čak i demenciju’. Po njemu, sapunice predstavljaju prijetnju zbog djelovanja “mirror” neurona.

Naime, u sapunicama se sve situacije prikazuju krajnje pojednostavljeno i površno, a likovi su portretisani kroz stereotipe s kakvima se lako poistovjetiti. A za to su upravo odgovorni “mirror” neuroni, bitni za razumijevanje ponašanja i namjera i odgovorni za učenje vještina oponašanjem. Zbog njih mozak počinje da misli da pravila i mehanizmi iz fikcije funkcionišu i u stvarnosti.

Svima je poznato da gledajući film ponekad možemo razviti tako čvrstu vezu s nekim od likova da se osjećamo kao da se ono što se događa njemu događa i nama, ili nekome od naših bližnjih, pa patimo zajedno s njime, mrzimo krivca za to i nadamo se da će biti kažnjen. Neki se ljudi mogu toliko identifikovati s filmskim ili televizijskim likovima da o njima počnu da pričaju kao da su stvarni. S obzirom da priča traje beskrajno i razvija se sporo, imamo vremena da iskusimo emocije isto kad i likovi. Neki su ljudi istinski uzrujani i nesrećni kad njihova najdraža sapunica konačno završi. Nedostaju im protagonisti, čak se mogu osjećati prazno.

Za sve to zaslužni su “mirror” neuroni.

Oni nas na taj način mogu udaljiti od stvarnosti i iskriviti našu percepciju realnosti. Istovremeno, naše emocije i lične vrijednosti inkubiraju se i ponovo potvrđuju kroz niz ekstremnih situacija koje se događaju na ekranu. Ta vrsta intenzivnog emocionalnog angažmana znači da naš mozak pojačano proizvodi hormone kortizol i adrenalin. Time što se neprekidno poigrava našim emocijama, sapunica izaziva fizičku neuravnoteženost.

Kao još jedan dokaz lošeg uticaja sapunica na mozak, testiranje koje je sproveo španski Nacionalni centar za vrednovanje visokog obrazovanja (Ceneval) pokazao je da mladi koji često gledaju melodramatične sapunice u prosjeku dobijaju 12 bodova manje na prijemnim ispitima u odnosu na one koji gledaju druge vrste programa.