Jako zanimljiv osvrt na Instagram živote koji je napisala Tina Lončar, tekst prenosimo u cijelosti:
“Amalia jede avokado na integralnom kruhu. Pije zeleni čaj iz porculanskih šalica nonšalantno položenima na satenskim plahtama koje su usput posute laticama crvenih ruža. Amalia kupuje samo u skupim dućanima, onima s bahatim prodavačicama koje vas odmjeravaju skenerom za procjenjivanje bitnosti čim kročite u carstvo jedva popunjenih polica.
Ona odsjeda samo u najskupljim hotelima gdje plahte mirišu na proljeće, šampanjac teče u potocima, za brunch poslužuju paštetu od lososa s pozlatom i kavijar, a pogled s jastuka puca na nepreglednu šumu njujorških nebodera.
Jedini konkretni job u njezinom savršenom životu je boob job ili nose job plaćen kešom iz debelog novčanika ponešto starijeg, no šarmantnog i uglađenog biznismena. Cvijeće, dijamanti i botox fileri – Amalijin Instagram život je čisti Hollywood. No, prava istina koja se krije iza ove šljokičaste bajke o modernoj Pepeljugi je ustvari puka manipulacija publikom koja bez razmišljanja „guta“ sve što joj se servira na društvenim mrežama ipuši serviranu naraciju bez sumnje da je ustvari lažna.
Jednostavnije rečeno, mala Amalia je muljatorica i to dobra. Šulja se po luksuznim hotelima izbjegavajući osoblje, potajice okida selfije u pozlaćenim liftovima rukama nakićenima praznim vrećicama iz fancy dućana, prsa maskira kilometrima medicinskog selotejpa i nekoliko jastučića bijele gaze, a sugar daddy koji prazni kesu časteći šampanjcem, bisernim ogrlicama i korekcijama nosa je ustvari frend koji vikendima radi kao dostavljač za kvartovsku pizzeriju. Amalia je lagala i to bolje od Kušanove Melite.
Čitava Instagram muljaža Amalie Ulman ustvari je briljantan umjetnički projekt jedne djevojke koja je, fascinirana pop-kulturom i mikro-celebritijima današnjice, odlučila lažirati vlastiti život ne bi li dokazala koliko je stupidno i naivno vjerovati svemu što nam serviraju kroz slijed od nekoliko filtriranih fotki.
Čini nam se da poznajemo lik, no jedino radi čega nam se to čini su klišeizirani simboli bogatstva i društvenog statusa kojima je okružena- tone shoppingvrećica, pozlaćeni zidovi luksuznog hotela, dijamanti i satenske plahte. Činjenica je da je to sve samo režija.
Kada bi Instagram bio film, bio bi SF, nipošto dokumentarac. U virtualnoj galaksiji ispunjenoj epskim momentima naših života provučenima kroz nekoliko hipsterskih filtera, svi smo mi ustvari obični mali seronje. U vakuumu odglumljenih identiteta stanuju samo oni trenuci koje želimo staviti pred voajerske oči svoje publike. Čak i kada otkrivamo sve, ustvari serviramo samo djelić naše estetizirane svakodnevice.
Samo ono na čemu želimo da nam drugi pomalo zavide. Nema kamenca na prastarim pločicama u kupaonici, dosadnih subota pred televizorom, histeričnih ispada uzrokovanih kojekakvim sindromima, nema zaboravljenih lazanja u pećnici na kojima se rađa neka nova vrsta, ni outfita za po doma sastavljenih od prevelikih sponzorskih majica trgovačkih lanaca ukrašenih senfom iz sendviča.
U kraljevstvu Instagram većinom se jedu šarene voćne plate i aranžirani macaronsi i baš nitko kruh od prekjučer ne pokušava smekšati u mikrovalnoj. Sve su sobe u Instagram kraljevstvu krcate svježe odrezanim krizantemama (makar se meni čini da industrija cvijeća živi za sprovode, vjenčanja i 8. mart), cipele leže razasute po podovima, svi imaju briljantne stylinge kao da je svaki danfashion editorial (i nitko nikad ne izgleda kao kvartovski klošar), godišnje odmore provode na pješčanim plažama Balija, a zimi skijajući u Alpama.
Nigdje ne piše na koliko su rata potpisali nenamjenski kredit i koliko će dugo radi toga za ručak jesti kajganu s onim, već spomenutim, kruhom od prekjučer. Nigdje nije naznačeno koliko je vremena bilo potrebno da se na bijeloj pozadini stola složi totalno fake kompozicija koja se sastoji od porculanskih šalica, sunčanih naočala i nekoliko ljiljana. I macaronsa. Nikada u povijesti čovječanstva nije bilo lakše odglumiti savršen život.
Konzumeristička kultura počiva na ideološkom uvjerenju da samo-ekspresija donosi ispunjenje i usko je povezana sa samo-aktualizacijom, a to otkrivanje publici shvaća se kao izvor blaženstva, a ne kao teret. Makar je, ustvari, prokleto zamorno. Instagram je platforma za preserans kroz megapiksele i magličaste sanjive filtere.
Većina izrežiranih naracija u tom moru fenomenalnih života čisti je bullshit. Dok fotka priča tisuću riječi, ono što se ne vidi izvan pedantno odrezanih rubova priča mnogo, mnogo više. Priča život, ostalo je samo glumatanje. I dok mislimo da znamo sve o nekome jer u stopu pratimo njihova fabricirane male živote, činjenica je da ustvari nemamo blagog pojma što se ustvari dešava. „If you can't make it, fake it.“ Kada bi Instagram dogodovštine bile opušteni kavanski razgovori, bile bi lovačke priče na koje bi okretali očima. Možda fejkaš manje, a možda fejkaš kao profesionalac, ali na Instagramu smo svi mi Amalia Ulman, samo se neki prave da to ne kuže.”
(Fashion.hr / Tina Lončar)
