Nakon 14 godina provednih s najgorim neonacistima shvatio je s kakvim idiotarijama su mu punili glavu

Primio je po 30 injekcija u svaku stranu lica jer se osjećao zarobljenikom boje svoje kože, zato što nije mogao nastaviti sa životom koji je prezirao. Film “Koža” izraelskog oskarovca Guya Nattiva priča je o skinheadu Bryonu Widneru koji je shvatio da je banda kojoj je pripadao od 14. godine “puna sranja” i da su mu lagali dresirajući ga da su za odvratan život krivi ljudi oko njega drugačije boje kože, piše Express.hr.

“Koža” je drama puna nasilja i mržnje u neonacističkoj organizaciji koja je Widnera kao dječaka prihvatila u svoju “porodicu”. Dječaku kojeg je odgajala baka alkoholičarka, jer mu je umrla majka, lako je bilo prodati priču o ugroženosti bijele rase i porodice u kojoj će on biti “vojnik četvrtog Reicha”, čime su skupini izgubljenih delinkvenata glavu punili Fred “Hammer” Krager i njegova supruga Shareen.

Prava drama ovoga filma krije se u tome što je riječ o biografskom filmu. Bryon Widner postoji, doista je bio skinhead od 14. godine, djetinjasto pokušavajući impresionirati svojega rođaka, vidjevši u njemu očinsku figuru.

Bježao je od kuće i od 15. godine intenzivno si tetovirao rasističke, nacističke simbole te simbole pripadnosti bandi. Priznao je poslije da je nalazio zadovoljstvo u tome što je u 19. godini izgledao i bio na takvom glasu da su ga se sugrađani užasno bojali i zazirali od njega.

Istina je i sve ono s noževima, palicama i pajserima. Kao i to da je odlučio svemu tome stati na kraj kad je upoznao Julie, zbog koje se podvrgnuo bolnom uklanjanju tetovaža s lica. Priča iza ekranizacije “po istinitim događajima” brutalnija je od toga.

Bio je užasno nesretno dijete, kasnije će priznati da nije nikoga doista mrzio, osim samoga sebe, osjećajući se krivim za porodično rasulo, što je čest sindrom kod zanemarene i zlostavljane djece. A ako je mrzio sebe, pa, neko je morao platiti. U trenutku kad su ga uvukli u svijet neonacista, priopćili su ko mora za to platiti.

Skupina Outlaw Hammerskins počinila je mnoga nasilja, jedna frakcija čak i ubistva poput onih u hramu Sikha u Oak Creeku u Wisconsinu, gdje su pobili šestero ljudi. No to je bilo 2012., pet godina nakon što ih je Widner napustio. On je 2001. imao 27 godina i bio je na vrhuncu ozloglašenosti.

Samo, bio je dovoljno inteligentan i pošten prema sebi da si je ubrzo nešto morao priznati: “Više nisam to gledao na taj način. Poznavao sam tako puno bijelaca koji su bili takvi gadovi da više nisam mogao reći: ‘OK, svaki bijelac je superiorniji od svakog crnca.'”

Widner je Julie upoznao na koncertu, majku troje djece koja je u tim krugovima kao izgubljena tinejdžerica s ulice bila još od svoje 13. godine. Ništa ne bi bilo od tog upoznavanja da se Widner jedne večeri nije vratio poluoduzet od pijančevanja i tučnjave. U to vrijeme pio je 30 piva dnevno, nekad i bocu viskija uz to.

Nazvao ju je i bio je to početak višemjesečnih razgovora u kojima joj je povjeravao sve svoje sumnje i želju da umre jer nije znao kako da se izvuče iz prokletog neonacističkog kulta. Nikome drugome nije smio o tome govoriti, inače bi bio mrtav.

U posljednjem takvom razgovoru ju je zaprosio. A ona je pristala. Pobjegli su u drugi dio države kako bi se skupa brinuli o djeci, kako bi se on zaposlio. Samo, ko da zaposli čovjeka od 30 godina koji tako izgleda? Niko mu se nije usuđivao ni prići.

Widner je počeo padati u depresiju, osjećao se zarobljenikom svoje kože, ironično, bijele kože tetovirane simbolima “white supremacy”, ironično, na isti onaj način kao Sarah Jane u “Imitaciji života”, klasiku iz 1959. Julie i on dobili su još jedno dijete, a još dvije godine od bijega iz bande neonacisti su im telefonski noću prijetili zbog “izdaje”.

Kako nije imao novca za uklanjanje tetovaža, Widner je počeo razmišljati o tome da svoje lice “pobriše” kakvom kiselinom. I to je bio trenutak u kojem je Julie pomoć zatražila od organizacije Southern Poverty Law Center da Widneru nađu sponzore koji će platiti 35.000 dolara za operaciju. Malo je reći koliko mu u organizaciji nisu vjerovali.

Oni su znali pomagati “skinsima” da pobjegnu od svojih banda i znali su da ti ljudi rijetko mijenjaju svoje stavove. A ovo je bio slučaj da stavove tvrdi da je promijenio jedan od najgorih. Widner je 2009. bio tako očajan da se raspadao i povjerovali su mu.

Pa ako su još i imali rezervi, sve se rasplinulo nakon što se pojavila anonimna donatorica, uvjetovala da zauzvrat mora na rehabilitaciju, na što je Widner pristao.

Pristao je i na ekstremno bolnih 25 prženja lica laserom u Nashvilleu. Pristao je i kad mu je dr. Bruce Shack rekao: “Boljet će vas kao najgore opekotine od sunca na svijetu”.

Nije odustajao čak ni kad je, on, tip koji je pola života mlatio te kojega su mlatili i policajci i suparnički skinheadsi, shvatio da je to najgora bol koju je iskusio. “Znao sam da bez toga neću moći normalno živjeti. Nisam htio da moj sin gleda takvo lice svoga oca.

Bol sam shvaćao kao cijenu za svu patnju koju sam nanio ljudima”, govorio je Widner. Julie bi ga na ivici suza vozila s natečenom glavom, punom plikova od opekotina, obamrlog od boli. Ali je izgurao. Stvarna priča je još i luđa. Mnogi su se pitali kakav je to, zaboga, suludi izbor za tu ulogu glumac Jamie Bell, onaj koji je kao dječak glumio u “Billyju Elliotu” 2000. godine? Zapravo ima smisla, jer i tamo je bila riječ o dječaku koji se krvavo i uz patnju izborio za svoje mjesto u svijetu.

Billy Elliot se kao dječak iz rudarskog gradića u Engleskoj, u kojoj se eventualno trenirao boks, izborio postati vrhunski baletni plesač.

Pritom je morao lomiti nebrojene predrasude i okoline iz koje je potekao, iz grubog radničkog okruženja, ali i predrasude umjetničkih elita u Londonu, u kojemu se prijavio za akademiju. Jamie Bell je lično sasvim drugačiji tip, ali je već kao dječak znao prirodno složiti tvrdo, ogorčeno lice, koje je 19 godina poslije još i sazrelo. Pričao je poslije da mu nije bilo lako ući u um osobe za koju mu je Widner pričao kakav je bio.

Trenutak u kojem je do kraja shvatio bilo je vrijeme u kojem bi s lažnim tetovažama na licu morao provoditi dane i dane u normalnom druženju s ljudima izvan snimanja. Ljudi su zazirali od njega iako su ga poznavali i vrlo mu je brzo to počelo smetati. Osjećao je potrebu ukloniti to sa svoje kože. A o tome i jest priča. (Express.hr)