Promatrao je nadrealističke elemente, poput stepenica koje nikuda ne vode, moćnih konstrukcija koje ne drže ništa… Odjednom mu se taj ogromni oronuli prazan prostor učinio magičnim…
Bila je 1973. godina kada je mladi španjolski arhitekta Ricardo Bofill ugledao napuštenu tvornicu cementa u Sant Just Desvernu, predgrađu Barcelone. Zaljubio se u nju na prvi pogled. Vozio se i promatrao betonske blokove, ogromne silose, dimnjake iz kojih je izlazila prašina, prenosi 24sata.hr.
Napuštena i djelimično u ruševinama ostavila ga je bez daha. Promatrao je nadrealističke elemente, poput stepenica koje nikuda ne vode, moćnih armiranobetonskih konstrukcija koje ne drže ništa, komada željeza koji vise u zraku… Odjednom mu se taj ogromni oronuli prazan prostor učinio magičnim.
Saznao je da će kompleks površine 31.000 kvadratnih metara demontirati za nekih mjesec dana i tada mu je sinulo – mogao bi tom zdanju udahnuti novi život i ujedno zadovoljiti svoju čežnju za prostorom. – Tokom svog prvog posjeta tvornici cementa odjednom sam pomislio kako se grozno može pretvoriti u nešto prekrasno, na isti način na koji se idiotizam ponekad može pretvoriti u genijalnost.
Promjenom načina gledanja na taj objekt, kao kroz kaleidoskop, počeo sam zamišljati različite estetske sisteme koji su uključeni u ovaj rad; brutalizam, kroz čvrsto kiparsko tretiranje materijala; nadrealizam, kroz beskorisnost, paradoksalne stepenice koje nigdje ne vode; apstrakcija, kroz otkrivanje oblika i linija u prostoru. Odlučio sam zadržati ovu tvornicu, pretvoriti ružnoću u umjetničko djelo i postaviti svoj atelje unutra – ispričao je.
To industrijsko naselje se izvorno sastojalo od 30 monumentalnih silosa i mreže od četiri kilometra podzemnih tunela, galerija i velikih prostorija u kojima su držali strojeve. Ovom arhitektu je trebalo dvije godine da staru napuštenu, ruševnu tvornicu cementa transformiše u ono što je zamislio.
Odlučio je to zdanje pretvoriti u sjedište svojeg arhitektonskog ureda ‘Taller de Arquitectura’. Proces transformacije započeo je rušenjem dijela stare građevine kako bi do izražaja došli skriveni oblici nalik isklesanoj betonskoj skulpturi. Nakon što je prostor definisan, uslijedilo je čišćenje od ostataka betona i gomile cementa, a potom je sve ukrasio zelenilom i bacio se na uređivanje interijera.
Od izvorne građevine ostalo je osam silosa koji su postali kancelarije, prostor za makete, arhiva, biblioteka, projekcijska soba, ogroman prostor poznat kao ‘Katedrala’, koji je bio idealna za izložbe, koncerte i čitav niz kulturnih događanja povezanih s profesionalnim aktivnostima ovog arhitekta. Tamo se nalazi i nekoliko spavaćih soba, kupaonice… Kompleks danas stoji usred velikog vrta s eukaliptusima, palmama, maslinama i čempresima.
Ovaj projekt je dokaz da maštoviti arhitekt otvorenog uma može prilagoditi bilo koji prostor nekoj novoj funkciji, ma koliko ona bila različita od izvorne, piše archdaily.com. Više fotografija možete pogledati ovdje. (24sata.hr)
