Nakon mučnog rođenja svoje kćerke, Elliott Rae borio se s PTSP-om, ali više od godinu dana nije potražio pomoć. Sad potiče očeve da pričaju o svojim problemima – i da izbjegnu agoniju koju je on prošao.
Elliott Rae je sjedio u vrućoj i prepunoj londonskoj podzemnoj željeznici i plakao ne znajući zašto.
– Osjetio sam nevjerovatan osjećaj tuge – kaže prisjećajući se vruće ljetne večeri prije pet godina.
View this post on Instagram
Prijateljima, porodici i kolegama izgledalo je kao da je Elliottu dobro. Rekao bi: ‘Samo sam umoran, ipak sam tek postao tata’, i to bi bilo dovoljno. Ali u stvarnosti svakodnevni je život postao borba, a glavni uzrok bio je traumatičan dolazak njegove kćerke na svijet. Elliotta su mučili trenuci njenog rođenja i zastrašujuće sedmice koje su uslijedile. Stres i strah od svega što se dogodilo su ga noćima držali budnog, prenosi 24sata.hr.
– Uopšte se nisam osjećao poput sebe i nisam mogao skupiti energiju da bih se brinuo o bilo čemu – kaže.
Kad je na kraju dobio pomoć, Elliottu je dijagnosticiran posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) i objavio je knjigu ‘Tata’ u kojoj otkriva svoja iskustva s očinstvom, zajedno s još 19 očeva.
View this post on Instagram
Supruzini trudovi su započeli u bolnici u relativnoj vedrini i smirenosti bazena za rađanje. No, Soneni je nakon nekoliko sati počeo rasti krvni pritisak, a bebin puls je počeo padati, pa je premještena u drugu sobu.
– Ta je soba bila puno drugačija, mračnija i s puno medicinske opreme – kaže Elliott.
Prisjetio se kako je nekoliko puta primalja pritisnula crveno dugme i kako se soba naglo napunila ljekarima. Nije zamišljao takav porod.
Ženi su davali antibiotike intravenozno jer su testiranja pokazala da ima infekciju streptokokom skupine B i nadali su se da će to spriječiti zarazu djeteta tokom rođenja. Većinu vremena streptokok nije štetan za majku ili bebu – ali u ovom slučaju je bio jako opasan.
Kad im se rodila kćerka, nakon gotovo 24 sata rađanja, bila je blijeda, skoro siva, i nije ispustila ni zvuk.
– Primalja je stavila dijete na prsa moje žene i tada je nastala tišina, činilo se kao da je sve stalo – na jednoj kraju sobe ljekari su reanimirali moju kćerku, dok je na drugoj strani sobe ležala moja žena koja je izgubila zabrinjavajuću količinu krvi – kaže Elliott.
– Imao sam osjećaj kao da gledam film, a da ja nisam dio svega što se oko mene događa – kaže. Svi su se zvukovi stopili, a on se osjećao kao da je pod vodom i da čuje samo komešanje iznad površine.
– Tokom porođaja sam imao ulogu, ali sada sam osjećao bespomoćnost i šok. Morao sam se povući i osloniti se na te ljude da će mi spasiti porodicu – ispričao je.
– Kad smo stigli u dio gdje su bili inkubatori, jedna sestra me pogledala i vidjela da sam u šoku. Rekla mi je da se moram sabrati i biti tu za svoju porodicu – prisjeća se.
Bio je zahvalan na njenim riječima jer su imale željeni otrežnjujući učinak. Sljedećih dana usvojio je poslovnu učinkovitost, brinući se za suprugu na odjelu i fokusiravši se na ono što je osoblje Odjela za intenzivnu njegu novorođenčadi govorilo tokom dnevnih izvještaja o njegovoj kćeri.
View this post on Instagram
Nije plakao ni osjećao bespomoćnost, kaže da za to nije bilo vremena. No, povratak kući prve noći bez bebe u naručju ili supruge kraj sebe bio je izuzetno težak.
Elliott i Soneni napokon su nakon mjesec dana došli kući s bebom. Odahnuli su nadajući se da će sve biti u redu.
Ali, tada se niotkuda kćeri na potiljku napravila kvrga koja je iz dana u dan bila sve veća. Ljekari su bili zabrinuti i htjeli su napraviti magnetsku rezonancu kako bi se isključili krvni ugrušci ili tumor na mozgu.
Još jednom Elliot je osjećao da nema kontrolu.
– Osjetio sam kako mi se energija cijedi iz tijela, nisam više imao šta dati – kaže i dodaje da su i on i žena dotaknuli dno u tom trenutku.
Noć prije snimanja ostali su budni i molili se nad svojom kćerkicom s jednom od primalja.
– Sjećam se da sam se pitao odakle sve te suze jer sam plakao cijelu noć – kaže Elliott.
Sljedeći je dan odveo svoju kćerku u sobu za skeniranje i stavio njeno malo tijelo u ogromne, nezgrapne mašine za odrasle. Tada su morali pričekati rezultate.
Kroz vrata je uletjela sestra, zračeći golemim osmijehom i zagrlivši zabrinute roditelje. Zbog kvrge se nije trebalo brinuti, mogli su ići kući.
No ova traumatična iskustva obilježila su oba roditelja. Napustili su bolnicu ushićeni i duboko zahvalni što imaju kćer, ali krajnje zabrinuti.
– Prvih nekoliko mjeseci bili smo na hitnom prijemu bolnice skoro svake sedmice – priča Elliott.
– Tokom prva tri mjeseca jedva smo napustili kuću, a kad bismo to učinili to je izgledalo poput vojne akcije – opisao je.
Većinu porodiljskog dopusta Elliott je proveo u bolnici, pa su se jedva stigli smjestiti kući kad se Elliot morao vratiti na posao na puno radno vrijeme .
Kolege su mu poželjele dobrodošlicu. ‘Oh, upravo si dobio dijete, zar ne?’
– Razgovarajući uz kafvu, nikad mi se nije činio pravi trenutak da objasnim šta smo prošli – rekao je.
Terapija nije bila nešto o čemu je Elliott ikad razmišljao, a nije bilo ni nešto što mu je neko ponudio.
U međuvremenu je Soneni prepoznala da joj treba pomoć i dijagnosticirana joj je postporođajna depresija nekoliko mjeseci nakon poroda.
– Neprestano sam se brinula i zamišljala bih najgore moguće scenarije – kaže ona.
No, tek kad su osjetili da su ulovili korak s novim roditeljskim ulogama, njihova je kćerka imala ozbiljnu alergijsku reakciju na pšenicu i morali su je hitno odvesti u bolnicu.
– Soneni se stvarno dobro nositi s tim, ali taj događaj me psihički vratio u trenutak porođaja i svega što se dogodilo nakon toga i osjećao sam se bespomoćan, van kontrole – kaže Elliott.
Tada je počeo pokazivati znakove posttraumatskog stresa: nesanicu, tjeskobu i prisjećanje na traumatične događaje.
– Rekao mi je o iskustvima izvan tijela – tada sam se počela brinuti – kaže Soneni.
View this post on Instagram
Elliott je priznao da mu treba pomoć 2017. godine nakon što ga je novinar pitao o rođenju kćerke i zatekao se kako pokušava razgovarati o tome, a da se ne uzruja. Novinar je predložio da razgovara s nekim i dao mu je kontakt ljekara koji je specijaliziran za traumu i postnatalnu depresiju.
– Razmišljao sam o PTSP-u kao o nečemu što samo vojnici dobijaju nakon rata, a sada znam da to stanje može pokrenuti svatko traumatično iskustvo koje mijenja život – kaže Elliott.
Elliott je osnovao platformu za očeve pod nazivom Music Football Fatherhood (MFF). Ta platforma mu je omogućila da ima mjesto na kojem će moći razgovarati o svim izazovima roditeljstva, iako sve do nedavno nije govorio o traumatičnom rođenju ili PTSP-u.
Drugi su se tate počeli javljati i otvarati, što mu je dalo ideju za njegovu knjigu, ‘Dad’.
– Mislim da se većina novih očeva u određenom trenutku teško nosi sa svime što roditeljstvo podrazumijeva i to je normalno. MFF me natjerao da to shvatim – kaže.
– Ovdje muškarci pišu o teškim trenutcima o kojima javno ne pričaju. Većina novih očevih tata nemaju pojma koliko je teško biti tata, jer o tome ne razgovaramo – dodaje.
Elliott bi želio da njegova knjiga potakne nove razgovore. Dosad su muškarci na platformi pisali o svojim teškim iskustvima, kao na primjer o maltretiranju supruge i porodice, samostalnog odgoja djeteta nakon smrti žene te teškim danima koje su prošli nakon smrti djeteta.
– Kao muškarci i kao tate, ranjivost i razgovor o našem mentalnom zdravlju i našim borbama je nešto novo. To još uvijek nije potpuno prihvatljivo društvu – kaže Elliott.
Smatra da bi svim novim tatama trebalo ponuditi razgovor o njihovom mentalnom zdravlju, pogotovo ako su u rizičnoj kategoriji: ako imaju istoriju mentalnih problema, ako su svjedočili traumatičnom rođenju ili ako majka njihovog djeteta pati od postnatalne depresije ili drugih mentalnih problema.
I misli da bi i poslodavci mogli učiniti više, prepoznajući da su tate imali iskustvo koje im je promijenilo život, nudeći im jednak roditeljski dopust i priliku za fleksibilan rad. To bi također moglo pomoći majkama da nastave raditi, kaže.
– Gledajući unatrag, bilo je toliko razgovora koji su mogli biti vođeni, toliko tačaka intervencije, ali ih nije bilo – objašnjava za BBC.
– Sretan sam što moje iskustvo nije bilo toliko strašno koliko je moglo biti – objašnjava.
Kćerka Elliotta i Soneni sada je sretna, zamišljena petogodišnjakinja koja voli pse i komponovanje pjesama dok je u kadi.
Naslijedila je ljubav roditelja prema muzici i plesu i počela je pisati vlastite ‘knjige’ otkad je njezin otac počeo pisati svoje knjige. (Tuzlanski.ba)
