Jutros sam sasvim slučajno naletjela na tekst o djevojčici iz Kanade koja je vraćena iz vrtića zbog nepristojne haljine na bretele. Mislim da sam ga čitala i prošle godine, piše Jelena Despot za Lolamagazin.

Ili mi je sve malo konfuzno zbog primitivizma koji svakog dana srećem. Eto, nekako se tješimo da je on uglavnom rezervisan za ovaj naš zatucani Balkan i onda gle – Kanada.

Da bi muškarac na Balkanu bio okarakterisan kao pošten, on mora da radi, da je vrijedan, čestit, uredan, i da ima ženu i minimalno dvoje djece. To je sve.

Niko ne broji njegove partnerke, ne zagleda u njegovu garderobu, niko mu ne broji pive, osmijehe, ne zagleda u frizuru. Njegov stomak je simpatičan. Obično znak da se dobro oženio.

Ja zaista mrzim da kukam. Nikada sebe nisam vidjela kao osobu u nekom potlačenom, zapostavljenom ili nižem položaju u odnosu na bilo kojeg muškarca. Odgajali su me pravilno. Da mogu šta želim. Da bih trebala da se stidim nekih nečasnih dijela, a ne svog tijela. Da dekolte ili dužina suknje nisu mjerilo nečije čestitosti i da se osjećam ugodno u svojoj koži i garderobi.

Zbog svog dekoltea bila sam barem hiljadu puta okarakterisana kao žena upitnog morala sa izrazitom sklonošću ka seksu. Prema jako puno seksa. Zbog mog dekoltea moj koeficijent inteligencije je dovođen u pitanje više nego deset puta.

Nekada me to jako pogađalo i trudila sam se da objašnjavam. Onda porasteš pa shvatiš da nisi dužan svoj život da objašnjavaš bilo kome.

Ni svoje poštenje, a ni svoju čestitost. Sabereš, oduzmeš, pa shvatiš da je ta čestitost svakako precijenjen pojam.

Čestitost obično znači da ni slučajno ne bi smjela da uživaš u seksu. U životu. Da piješ. Veseliš se, ili da se glasno smiješ.

Čestite žene ni slučajno ne postavljaju svoje slike u kupaćem kostimu na društvene mreže. Zato što čestite žene ne žele da provociraju. A svaki čestit muškarac zaveden sisama te nečasne žene će morati da gleda. I to nije njegov problem, već isključivo njen. Jer je bestidinica provocirala.

Šta je to toliko strašno u ženskim sisama i u ženskim tijelima?

Kada je kupaći kostim postao nešto čega treba da se stidimo?

Ja identično percipiram svoju fotografiju u kupaćem kostimu i u farmerkam. Dakle, ako ne volite društvene mreže i volite svoju privatnost nećete postavljati ni jednu ni drugu.

Moja fotografija u kupaćem kostimu na društvenoj mreži ne poziva nikoga ne seks. Ona ne želi da me ti diraš. To je samo fotografija. Ispod koje će ti neko možda napisati da si lijepa. Ili da imaš sjajan kupaći. Pa ćeš onda malo manje misliti o tome kako ti je guzica prevelika.

Jer, jebi ga. Mi žene možda jesmo savršena bića sa mozgom ali volimo da nam kažeš i da smo lijepe. I zgodne. I da ti se sviđaju naše grudi, i noge, i kosa, osmijeh i oči.

Mi žene koje volimo da nekome budemo poželjne smo isto žene. Nismo zbog toga manje a ni više čestite. Nismo zbog toga ni manje ni više promiskuitetne. A na kraju svake balade, koga briga šta ćeš raditi sa svojim tijelom (i svojim polnim organom). Za to odgovaraš isključivo sebi, i nekome kome si možda obećao vjernost.

Čestite žene su udate. Imaju ili žele djecu. Čestite žene se ne druže sa muškarcima koji nisu njihovi muževi ili momci. One znaju kada treba da ćute a kada treba glasno da se slažu sa svojim muškarcem.

Čestitost je jedna glupava zamka u kojoj ovo društvo želi da budeš kako bi se osjećala što manje slobodnom. Poželjnom i voljenom.

Ja sam oduvijek birala da budem slobodna. Nije mi bilo teško da usput ponesem nekoliko etiketa.

Glupava.

Promiskuitetna.

Jeftina.

Bahata.

Sponzoruša.

Kao i sve jeftine etikete otpadale su brzo, a ja nisam mnogo marila za njih. Važnije mi je bilo da živim kako hoću.