Alexandra King, novinarka i književnica iz New Yorka, koja se dugo borila sa neplodnošću, za Guardian je napisala moćnu i emotivnu priču o svom bolnom iskustvu.

Njenu priču, koju prenosi portal “Bebac“, prenosimo u cjelosti.

“Poslije trećeg uzastopnog pobačaja počela sam da pečem hljeb.

Bila je to 2019. godine, u vremenu prije promjena i karantinske dosade koja je razbuktala pomamu za tijestima koja je buknula na svim Instagram profilima, godina prije nego što su se na društvenim mrežama počele pojavljivati fotografije svježih i vrućih hlebova.

Tada je moj hljeb bio jednostavno tajna navika rođena iz želje – kao što se često dešava kada je neko očajan bačen na koljena – da nešto uradim rukama.

Nisam znala ni gdje da ih postavim, niti sebe, jer je moja tuga bila neispitani pejzaž, svaki gubitak dodatno je bildovao moj osjećaj nesigurnosti u tijelu. Razmišljala sam o pravljenju hljeba, još u onim danima, koji su se činili, kao dani blaženog neznanja, godine u kojima sam vjerovala da dolaze moje uvijek željene buduće bebe. Tada sam mislila da će one zasigurno postati debele i snažne isto poput hljebova iz komercijalne kuhinje , jer tako to funkcioniše, zar ne? Dakle, kada sam odlučila da „pokušam“ da dobijem bebu, i to se desilo odmah, nisam puno razmišljala o tome.

Ipak, deset sedmica kasnije, prva beba je nestala. Tri mjeseca kasnije, završena je druga trudnoća. Mjesec dana nakon toga, dvije linije na testu ustupile su mjesto poznatoj navali krvi.

Izluđujuća tuga koju sam doživjela te godine stavila je glatki sjaj straha na površinu svega što sam osjećala i mislila i znala. Prestala sam da se viđam sa prijateljima, ignorisala mailove i uzalud pokušavala da se izliječim.

Izbrisala sam Instagram, sa njegovim nizom najava za bebe i trudnoće koje su bile kao vezana za svaku predstojeću sezonu ( „poseban paket dolazi nam ove Nove godine!” , „Jedva čekam da upoznam našu malu tikvu!” , „Predstavljamo naš prelijepi božićni poklon!”); otišla sam na akupunkturu, gdje sam naišla na coktanje nakon što sam isplazila jezik od previše salate koje sam prije toga pojela; prestala sam da dodirujem papirne račune (nešto u vezi sa hormonima); polovično eliminisala mliječne proizvode (zašto?) i vrijeme sam provodila satima ležeći u milosrdno mračnim joga studijima, gdje bih tiho plakala u neobično utješnom društvu potpunih stranaca.

Moja agonija bila je plima i kratak trenutak svjetlosti na obali – bilo da je to smiješna šala, prijatelj u posjeti gradu ili ukusni kroasan na koji bi se namrštile knjige o plodnosti – najavili bi samo podbulost, s druge strane svaka najava trudnoć́e prijatelja ili rođaka probudila bi neku vrstu divlje zavisti koja me je sramotila do srži i telefonski pozivi gdje sam kao ranjena životinja plakala sa onima koji su me voljeli, a koji su, zauzvrat, postali nijemi i prestravljeni težinom moje tjeskobe.

Ipak, uprkos svemu, osa na kojoj se nalazi linija tragedije / komedije shvatila je koordinate moje kuhinje u New Yorku. U mojoj rerni nema lepina, barem ionako ne zadugo. Ali morala sam nešto da preduzmem. Tako sam ispekla desetak hljebova. Iako su mnogi propali bez ikakvog razloga, nepredvidljivi poput mojih hirovitih embriona, nisam mogla da se zaustavim. Čak i kad su podlaktice bile naborane u laktu, od svakodnevnog puštanja krvi u klinici za plodnost, kada sam pokušala da vidim može li ljupka pouzdana nauka da shvati zašto moje žedne bebe nikada nisu ostajale.

Borba testiranja trajala je mjesecima, sa neviđenim zavojima na svakom koraku. Pet mjeseci kasnije, sanjam da razbijem čekaonicu, sa njenim preširokim namještajem iz sredine vijeka, glupim časopisima i mrtvim očima ljudi koji čekaju u radnim cipelama. Voljela bih da sestre prestanu da pitaju sa sleganjem ramenima, bez kontakta sa očima, „Kako si“ dok se se gegaju na putu do sobe za vađenje krvi, kao da ćemo samo popiti kapućino, a ne izvaditi još krvi bez bebe. Ali to uvijek rade.

Trideset četvrtog uzastopnog dana vađenja krvi, dok poslušno podižem rukav i pokušavam da ignorišem zvuk žene koja plače preko tanke plastične pregrade, nešto je puklo u meni. Tako se sam medicinskoj sestri po imenu Dulcia, čije je prelijepo lice napadnuto pjegama u boji maslaca poput napupalog polena od ljiljana, rekla da „zapravo voljela bi da umrem“.

Na moje veliko iznenađenje i trenutno žaljenje, ona je odložila kaiš i oči su joj se preplavile vidljivim mokrim žmarcima. Zatim pita da li vjerujem u Boga. Ožalošćena sam, ali i dalje kažem ne, jer ne znam. „Oh“, kaže ona, ne neljubazno. „Htjela sam da ti kažem da se moliš.“

Zbog toga sam, danima kasnije, kod kuće iznenađeno shvatila da upravo to treba da počnem da radim. Klečim pored peći, sagnute glave, poput hodočasnika u svetilištu, razgovaram sa humanističkim bogom (ili boginjom, ili obojicom, ili ničim). Da kažem naglas, iznova i iznova, ‘Bože, molim te, pusti me da imam svoje dijete. Učiniću sve, biću šta god trebate, šta god želite, samo molim te, pusti moju bebu da ostane.“

U ovom novom sijvetu u kojem živim, moja navika od kiselog tijesta omogućava mi savršeno ispečenu zaokruženu tačku u vezi sa bilo kojom medicinskom misterijom, najavom trudnoće ili neželjenim savjetima.

„Izgleda da uopšte niste imali ovulaciju“ Hljeb.

„Termin je nam je u oktobru!“ Hljeb.

„Jeste li razmišljali o usvajanju?“ Hljeb.

Svakom treba 18 sati, od početka do kraja i svaka vekna me oduševi, ukrašena pojedinačno, po određenom načinu koji se desio tog dana. Pečenje hljeba je korisna taktika za suočavanje sa depresivnim i aksiozinim, navika koja je produktivna uprkos očaju.

U potpunosti se vidim: tužna vlasnica najusamljenije pekare u New Yorku. Hercules bio je moj prvi pravi trijumf – okrugli, visoki integralni hljeb sa savršenim udubljenjem od kukuruznog brašna.

Penelopa je izronila nakon uspješnog pokušaja postizanja pogodaka, a lišće sam zarezala u njen drhtavi mjesečev trbuh otkrivajući koketne male nagovještaje mesa koji su gledali napolje.

Neigel je bio katastrofa, crnog dna i neobično gust.

Paralelno sa čitanjem poruka o pobačajima, počinjem da trošim vrijeme na ručno izvijanje niti za pečenje hljeba sa mnoštvom muškaraca koji žive u Wisconsinu po imenu Dave i Mike. Jedan od Mikeova ističe da u Velikoj Britaniji, odakle sam ja, starter hljeba nazivaju „Majkom“. Ovo me rasplače. U tom slučaju vidim sebe u potpunosti: tužnu vlasnicu najusamljenije pekare u New Yorku. Razmišljam o Gospodnjoj molitvi, jedinoj molitvi koju sam ikada napamet znala, masovno izgovaranoj u strogim engleskim školskim, uz jednostavnu molbu „Daj nam danas naš hljeb nasušni“ .

Ja nastavljam da pečem, ja nastavljam da se molim.

Ispečem svoj hljeb da obilježim dane. Na kraju ne znam koliko ih napravim. Ali jednog dana, čim otpustim doktora za plodnost, ponovo sam zatrudnjela.

Ne usuđujem se da se nadam ili sanjam. Svaki put kad odem u kancelarijsko kupatilo, refleksno stavim ruku na usta prije nego što spustim donji veš, predviđajući potrebu da prigušim vrisak. I dalje se osjećam krivom zbog svojih kafa koje sam popila sa mlijekom. Prije svakog zakazivanja ljekara, klečanje u rerni zamjenjujem klečanjem na podovima bolničkih kupatila. Na koljenima u prljavštini konačno se osjećam dobro. Bez greške, iza zaključanih vrata, jedno uho se nakrivilo u slučaju da se prozove moje ime, položim čelo na zapostavljene pločice i izgovaram dobru hrišćansku molitvu. Oče naš koji si na nebesima … Daj nam danas hljeb naš nasušni.

Dani spori dani prolaze, dosada je kao dokaz. Moj stomak ostaje ravan, ali najgore se ne dešava. Polako, polako, koža se zateže i podiže, predaje se drevnoj hemiji. Saznala sam da je beba (beba!) Djevojčica. Nije je briga za moj strah. Uporna je da raste.

Na pun mjesec u martu, ona se rodila, crvena poput maline, apsolutno bijesna, slatkog mirisa, meko i kvasno, za razliku od hljeba koji ću je naučiti kako da peče.

Isti hljeb, u koji će se jednog dana možda zagledati na koljenima, uvjerena da je izgubljena svaka nada. Ali neće biti izgubljena.

Reći ću joj da već sljedećeg trenutka može plesati bosa uz album Graceland sa kćerkom u naručju, dok se miris iz rerne širi kroz pet gradskih blokova i govori da je neko sigurno kod kuće.

Taj – poput beba – hljeb je ukusan. Ali prevrtljiv, mističan i teško savladiv. Da smo svi samo so i voda i vrijeme. Tako neopjevani, tako teški, tako sveti.   (Tuzlanski.ba)