Foto: Tuzlanski.ba

Fascinantni prizori “ptičje rute” sjevernog Perua od pacifičke obale, preko šuma i šikara prošaranih kaktusima, pa do Anda i doline rijeke Utcubamba, kriju rijetku i po mnogima najspektakularniju vrstu kolibrija – ljubičastog sabljokrilog kolibrija.

Težine tek par kovanica i dužine 10 do 15 centimetara, ovaj rijetki primjerak krasi perje briljantno plave i tirkizne boje. Dužinom ptice ističe se vitko perje sa završecima blještavo ljubičaste boje, poput dekorativne lepeze.

Constantino Aucca, dugogodišnji konzervator, radi kao vodič za promatrače ptica preko 30 godina. Devedesetih godina prošlog stoljeća dovodio je turiste u zabačene dijelove, u blizii grada Pomacochas – jedinog mjesta na planeti gdje živi ljubičasti sabljokrili kolibri, prenosi N1.

Kaže kako ionako već ograničen domet staništa ove ptice postaje sve manji. Posljedica je to sječe drveća i paljenja vatre, a lokalno stanovništvo katkad uništi i do 20 hektara šume za ispašu jedne ili dvije krave, dodaje.

Strahujući za budućnost ove ugrožene vrste, Aucca je pokušao uvjeriti lokalnu zajednicu da revitalizira već uveliko degradiran planinski krajolik. I uspio je. Dvadeset godina kasnije plan zaštite koji je Aucca napravio postao je prvi takav primjer u Peruu kako pošumljavanje, poboljšana poljoprivredna praksa, i kultura očuvanja mogu zaštititi stanište divljih životinja, a ujedno koristiti zajednicama koje žive u tom području.

“Ovo je model kako izgleda uspješno očuvanje,” kazao je Daniel Lebbin, potpredsjednik ugroženih vrsta u Američkom konzervatoriju za ptice.

Jesen je sezona seobe ptica u Sjevernoj Americi. Neke od njih prelete i hiljade kilometara zimi u visokim johama andskih šuma oko Pomacochasa. Ovih stabala nije bilo ovdje dok je Aucca prije nekoliko decenija vodio izlete za ptice, navodi Huff Post.

Sada su visoki i do 50 metara i vrve ptičjim životom, te svjedoče o radu Aucce i Udruge andskih ekosistema (ECOAN), neprofitne organizacije koju je zajedno s ABC-om i drugim organizacijama osnovao kako bi uspostavio zaštićeno područje i sanirao osiromašeni krajolik.

Kada je Aucca 2003. godine prvi put iznio svoj prijedlog o zaštiti područja, mnogi su ga ismijali, govoreći zašto bi zaštitio komad zemlje gdje neće da raste čak ni trava.

“Došao sam zbog jedne ptice,” odgovorio im je.

Lokalci su bili skeptični. Nisu vjerovali kako neko želi obnoviti šumu zbog samo jedne sićušne ptice ili se toliko truditi oko te ideje.

Trebalo je dugo vremena da zadobije povjerenje lokalnog stanovništva. Da bi pošumili područje, ECOAN je uspostavio rasadnik drveća. Ispočetka Aucca je morao plaćati vlasnicima zemlje kako bi sadio na njihovoj zemlji. Ali lokalne vođe, uključujući farmera Santosa Montenegra je pomagao Aucci da proširi shvatanje o tome zašto je obnova i zaštita životnog područja toliko bitna ne samo za životinje nego i za lokalnu zajednicu – što uključuje poboljšanje pašnjaka i zabranu zagađenja lokalnih riječnih slivova.

“Veliki dio ovog uspjeha je promjena odnosa zajednice prema pticama. Vidimo široku svijest i brigu,” istakao je Lebbin.

Svijest o zaštiti se sada širi cijelim Peruom, gdje lokalne zajednice pokreću inicijative da zaštite prirodne resurse, a čak i najmanji projekti donose rezultate. (Tuzlanski.ba)