“Autobus uopće nije loše prijevozno sredstvo, dapače – pogotovo ukoliko ste tip osobe kao ja, koja više uživa u prolaženju, nego samom dolasku na neko odredište.”

Piše: Tomislav Šoštarić

“No, kojoj god ‘kategoriji’ putnika pripadali, naravno da očekujete da putovanje prođe u okvirima onoga što podrazumijeva – ako ste uredno platili kartu, očekujete da sve bude u redu i po planu, koliko je u moći čovjeka.

Ipak, američka upozoravajuća krilatica ‘expect the unexpected’ čini se da i predobro funkcionira nekoliko tisuća kilometara dalje prema istoku, u krajevima koje zovemo Balkanom… sad zapadnim, južnim, ovakvim ili onakvim…

Moje nedavno putovanje bilo je autobusom jednog bh. prijevoznika iz Zagreba za Sarajevo i osam dana kasnije s povratnom kartom natrag za Zagreb.

Put u Sarajevo prošao je OK, ako zanemarimo kašnjenje u polasku od 25 minuta (bez objašnjenja, koje nisam doduše niti tražio jer mi je godilo zapaliti koju cigaretu više prije druge prilike tek za par sati) i 10-minutnog utovara nekakvih kutija u bunker, nedugo nakon što smo krenuli.

Putovanje kao metafora
U Sarajevu sam proveo sedam dobrim dijelom radnih, ali sjajnih dana. S jednakom radošću s kojom sam išao tamo, krenuo sam kući u Zagreb.

I tu počinje priča – ne tragična, ne posebno grozna, ali simptomatična, vrsta metafore funkcioniranja na ovim prostorima, primjer nekih od mnogih negativnih pojava na ovim prostorima čiji efekt u punoj snazi prepoznajemo i osjećamo kada zažive na ‘velikoj pozornici’, prožmu i ‘drmaju’ društvenim, političkim, ekonomskim i svakim drugim aspektom života u dobrom dijelu ove regije.

Uglavnom, nešto nakon polaska iz Sarajeva, autobus je nakratko stao. Putnica Ksenija, koja je stalno na ovoj relaciji jer živi u Zagrebu, a radi u Sarajevu, kasnije je tvrdila da smo tamo pokupili jednu djevojku.

Put je potom tekao uobičajeno, promet nije bio gust i dobro smo napredovali. Zabavljen nekim svojim mislima i povremenim drijemanjem, primijetio sam ipak da smo stali na nekoj bezinskoj postaji. Tu je ušao jedan mladić i nešto stariji muškarac. Nismo stajali dugo pa nisam obraćao preveliku pažnju.

Nakon 20-ak minuta vožnje, autobus je stao nasred ceste. Misleći da smo zapeli možda zbog radova, nesreće ili nečeg sličnog, ni ovaj puta isprva nisam obraćao pažnju, no znatiželja mi nije dala mira pa sam pogledao preko cijelog autobusa kroz vjetrobran i vidio da ispred nema nikoga.

Autobus je uskoro krenuo unatrag, okrenuo se te ubrzao u smjeru iz kojeg smo i došli. Misleći da je vozač promašio put, nastavio sam drijemati.

Izgubljenih sat vremena
Nakon 20-ak minuta, prepoznao sam onu istu benzinsku postaju gdje smo pokupili mladića i drugog putnika. Prošli smo pored nje i stali na nekoj drugoj.

Tamo su na ukrcaj čekala dvojica muškaraca. U međuvremenu je gospođa Ksenija već počela ‘paljbu’ na vozače, no nisam čuo o čemu se radi.

Vozači su raspravljali s dvojicom friških suputnika izvan autobusa. Jedan od ‘novih’ rekao je ‘da su nam tako rekli’. Koliko sam shvatio, dogovor je bio da ih se pokupi, no nesporazum je bio u definiranju na kojoj benzinskoj postaji.

Prošla su već tri sata od polaska, temperatura je bila iznad 30 stupnjeva i zbunjeni putnici, među njima i nekoliko stranih turista iz očito dalekih zemalja, počeli su izlaziti iz autobusa u toalet, u trgovinu po vodu, hranu, na cigaretu i sl. – misleći, kao i ja, da se radi o nekakvoj pauzi. Kasnije sam doznao da bi ona navodno trebala biti nakon prelaska granice, u Hrvatskoj.

Putnici stoga nisu žurili, pogotovo stranci. Stajali smo 20 minuta. Krenuli smo potom ponovno dijelom ceste po kojem smo već dva puta prošli i ovaj puta nastavili prema Hrvatskoj. Lako je izračunati da smo zbog ranijeg vraćanja izgubili ukupno sat vremena.

Na granici su ispred nas bila dva autobusa i još dva iza, u posebnoj koloni. Neka gužva stvorila se i u trakama za automobile, no ubrzo se raščistila – automobila nigdje, a busevi čekaju i ne miču se.

Tako smo proveli sat i 15 minuta. Hrvatskim policajcima na granici se, posve očito, nije žurilo, a nervoza među putnicima je rasla – vrijeme sporo prolazi kad se ne mičeš s mjesta, vozači vani, putnici ne smiju, ne može se ni na toalet.

‘Sad i nikad više’
Napokon redovita pauza. Kaže Ksenija da do granice treba tri sata, a mi smo putovali pet zbog, kako je rekla, samovolje vozača i njihovih navodnih privatnih ‘aranžmana’.

I za to što smo zapeli na granici krivila je njih – ovaj autobus, kaže, kreće u određeno vrijeme kako bi stigao prije nekih drugih na granicu i izbjegao gužvu.

Ljutila se i 60-godišnja Ljerka iz Nove Gradiške. Sada je, kaže, išla autobusom iz Sarajeva za Zagreb i nikad više.

“S kojim on pravom ima da se bez objašnjenja na direktnoj liniji tri puta da kupi putnike”, rekla je Ljerka, ali i dodala da se vozač požalio kako su im to šefovi naredili.

Ona inače voli željeznicu, no i s njom je imala slično iskustvo.

“Vlak od Zagreba do Sarajeva 10-12 sati. To u životu niste sreli – vlak vozi, pored pruge ljudi stopiraju, cijela kompozicija staje i oni ulaze. To nema više ni u Kongu”, kaže Ljerka, nezadovoljna i hrvatskom policijom na granici – treba, smatra, više ljudi angažirati za kontrolu autobusa.

Izašavši na autocestu prema Zagrebu, napokon se činilo da više ništa valjda neće poći krivo.

No, kad smo prošli naplatne kućice pred Zagrebom, posebno bizarna epizoda – vozači su nas nakon razgovora na mobitel zamolili da izađemo iz autobusa, po nas će uskoro doći drugi, a oni kreću natrag jer jako kasne.

Kiša je, srećom, prestala padati kad smo izašli – neki su pomagali starijim ženama koje ne mogu same sići iz autobusa.

Promjena autobusa pred Zagrebom
“To je smiješno. Ne razumijem zašto je to tako teško – stigla sam u Sarajevo za šest sati i ne razumijem zašto ne mogu stići u Zagreb za šest sati, kao što bi trebali”, komentirala je Meredith Hogan iz SAD-a.

Nakon 10-ak minuta drugi je autobus prošao naplatne kućice, ali i nas. Odmah nam je rečeno da se vratimo u autobus – ponovno pomaganje starijim gospođama da uđu, smještanje po sjedalima i nevjerica na licima… Strani turisti ne razumiju apsolutno ništa, samo slijede ostale pa što bude…

Nakon još jednog razgovora vozača na mobitel – činilo se s nekim tko donosi odluke – i objašnjavanja da će oni stići u Zagreb daleko prije nego bi trebalo drugom autobusu da se okrene i vrati, krenuli smo dalje. Na Autobusni kolodvor u Zagrebu stigli smo sa 1:45 sati zakašnjenja. Nije loše s obzirom na sve.

Ne znam je li posve točno sve što sam na tom putu čuo, kao što ne znam ni što je bilo sve ono što sam vidio. Nisam provjeravao svaku informaciju niti tražio detaljna objašnjenja jer nisam bio na novinarskom zadatku – ovo je svjedočenje jednog putnika. No, da je putovanje bilo kaotično, daleko od opuštajućeg, bilo je. A dio suputnika kaže da često zna biti slično.

Zato mogu samo općenito reći – ljudi, ‘ajmo se napokon malo uozbiljiti na ovim prostorima jer na ovaj način cijeli ćemo život kamo god, čime god, zbog čega god išli i što god radili, provesti na putu.

Ako negdje ipak ovako i dođemo, zakasnit ćemo. A u životu to je isto kao da nikada ni ne stignemo. (Al Jazeera)