Žive od prirode i u prirodi, nastanjuju afričku pustinju Kalahari, smatraju se potomcima prvog modernog čovjeka…
Koisani („sinovi sunca”), kako sebe nazivaju, najstariji su narod u Africi, neki kažu i u svijetu, a naučnici ih ne smatraju crncima nego zasebnom rasom. Ime pod kojim su poznati, Bosiesman („bandit” ili „odmetnik”), dali su im Nizozemci, i to navodno zato što se u nevolji imaju običaj skloniti u prvi grm koji nađu. Iako su jedni taj naziv smatrali pogrdnim zbog njegovog značenja, drugi su, s druge strane, ponosni jer ga tumače kao referencu za njihovu hrabrost tokom borbe za slobodu od kolonista. Ne posjeduju ništa materijalno, čak im je pojam privatnog vlasništva nepoznanica, a ako jedan od njih nešto ulovi, rado to podijeli sa svim svojim prijateljima, prenosi putnikofer.hr.
Smatraju se potomcima prvog čovjeka na svijetu, a nauka ih danas tretira kao izuzetno važan dio istorije i svjetske kulture
Bušmani su maleni narod ili grupa rasno, etnički i jezično srodnih plemena nastanjenih po velikom području na jugozapadu Afrike, uglavnom u pustinji Kalahari. Oni žive u Africi već skoro 20.000 godina, ali ako govorimo o njihovom genskom profilu, datiraju 80.000 godina unatrag i zato se smatraju potomcima prvog čovjeka na svijetu. Procjenjuje se da ih danas ima oko 100.000, najviše u Namibiji, Bocvani, Angoli, Zambiji i Južnoj Africi, a uglavnom žive kao lovci i sakupljači plodova.
Riječ je o polunomadskom stanovništvu, što znači da se sezonski sele s mjesta na mjesto ovisno o dostupnosti resursa kao što su hrana i voda. Slobodno su lutali sve do kraja 17. i početka 18. stoljeća kada su kolonisti počeli graditi svoja poljoprivredna zemljišta u plodnim regijama Afrike. Zbog toga su Bušmani bili prisiljeni otići u područja koja nisu bila pogodna za poljoprivredu, kao što je pustinja Kalahari. Antropolozi ih danas promatraju kao izuzetan važan narod u istoriji civilizacije. Imaju jedinstvenu kulturu, metodu lova, vještinu preživljavanja, znanje o jestivim i ljekovitim biljkama, svoju glazbu, ples i vjerovanje koje je izvor svega onoga što svijet danas ima.
Muškarci i žene su ravnopravni, izuzetno su prilagodljivi, vatru i danas pale trljanjem štapića među dlanovima
Opstanak Bušmana u surovom okruženju pustinje Kalahari dokaz je njihove izvrsne prilagodljivosti. Poznaju gotovo svaki kutak svog okoliša, faune i flore koja se tamo nalazi, koji im ne daje samo hranu, već i materijale za sklonište i lijekove u obliku biljaka. Muškarci uglavnom love životinje dok žene imaju zadatak skupljati biljke, voće, kukce… Nemaju službenog vođu pa donose sve odluke kao grupa u kojoj su muškarci i žene ravnopravni članovi. Kad god postoji nesuglasica, traju duge rasprave dok ne riješe bilo koje komplikovano pitanje.
Nastambe grade od trave i drveća, a vodu koju dobijaju cijeđenjem korijenja biljaka čuvaju u ljuskama nojevih jaja po čitavoj pustinji. S obzirom na to da imaju izuzetno dobru sposobnost orijentacije, zalihe vode s lakoćom pronalaze u nepreglednim područjima. Uz sve to, jedan su od rijetkih svjetskih naroda koji vatru i danas pali trljanjem štapića među dlanovima pa mnogi kažu da žive kao njihovi preci iz kamenog doba.
Krajem 20. stoljeća na njihovoj zemlji otkriveni su dijamanti i upravo zbog toga bi uskoro mogli izumrijeti
Još jedan važan faktor njihovog opstanka je skladan društveni sistem i uređenje u kojem žive. Postoji niz nepisanih pravila koja povezuju ljude u uređenu zajednicu koje se moraju držati, a jedan od takvih mehanizama je obveza distribucije mesa iz velikog lova. Već do 12. godine djeca mogu razlikovati oko 200 biljnih vrsta, a odrasla osoba više od 300. Većina Bušmana je monogamna, ali ako je lovac dovoljno vješt da dobije puno hrane, može si priuštiti i drugu ženu. Muškarci smiju imati dvije supruge, ali takve zajednice zbog ljubomore rijetko opstaju.4
Način života i gospodarstvo temeljeno na lovu i sakupljanju ostali su praktički nepromijenjeni desecima hiljada godina. No, početkom 1980-ih na njihovim područjima otkriveni su dijamanti. Ubrzo nakon toga, vladini ministri otišli su u rezervat kako bi rekli Bušmanima da će morati napustiti svoje gnijezdo. U tri velika obračuna, 1997., 2002. i 2005., praktički su svi protjerani. Njihovi domovi su razbijeni, škola i zdravstvena ustanova zatvorena, vodovod im je uništen, a ljudi odvezeni kamionima.
Dio njih danas živi u kampovima za preseljenje izvan rezervata. Rijetko kada su u stanju loviti, a uhapšeni i premlaćivani kad to učine, ovise o vladinim darovima. Mnogi su zahvaćeni alkoholizmom, depresijom i različitim bolestima suvremenog svijeta, a naučnici navode da bi se kultura Bušmana mogla potpuno izgubiti u sljedećih 50-100 godina. (Tuzlanski.ba)
