Bez obzira na lošu ekonomsku situaciju i nemogućnost rješavanja osnovnih egzistencijalnih problema, stav pesimiste i realnog optimiste se bitno razlikuje.

Optimizam, kao i pesimizam, spada u takozvani stil ličnosti, koji podrazumjeva način na koji se tumače uzroci loših događaja, ističu psiholozi.

Optimista uvijek vjeruje u dobar ishod, dok osobe pesimističnog životnog stila uvijek očekuju loša rješenja situacija.

Da li će neko biti pesimista ili optimista, zavisi, prije svega, od nasljednog faktora koji određuje temperament.

Veoma je važan i stil ponašanja u primarnoj porodici. Stalno zabrinuti roditelji svojoj djeci prikazuju sveijt uglavnom kao opasno i tegobno mjiesto. U ovakvom porodičnom miljeu, teško je očekivati da će djete kada odraste imati optimističan pogled na život.

Optimizam, istina, može da se nauči i da se vježba, odnosno da se za takav stav stvori, metaforično rečeno, uslovni refleks, poručuju stručnjaci. Međutim, prije toga mora da se postigne određeni nivo životne mudrosti i da se jasno definišu sopstvene osnovne životne vrjednosti. Tek tada, život i sve ono što se u njemu događa mogu da se posmatraju sa mirom i vedrinom.

Da bismo život mogli da posmatramo sa vedrije strane, potrebno je da mnogo znamo, ne samo o životu, već i o sebi. Samo usaglašeni sa samim sobom mogu dobronamjerno sebi i da se nasmiju, kao i onome što im se dešava. Inače, optimistične osobe su mnogo zadovoljnije u životu i lakše podnose neuspjeh. Osnovni kvalitet koji poseduju je nada, a ona nam, kao što znamo, pomaže da prevaziđemo i najteže životne situacije. (NN)