Četvrtak, 28. Marta 2024.
Tuzlanski.ba logo

Izgubljeni dodir: Kako je godina bez zagrljaja uticala na naše mentalno zdravlje

Preuzmite sliku

U vremenu oskudice dodira nema prave zamjene za ono što dobijamo od drugih ljudi, ali ima načina da sami sebe umirimo i utješimo.

Ljudi su stvoreni da razmjenjuju dodire – zbog čega su mnogi koji žive sami patili tokom pandemije. Hoćemo li se sasvim oporaviti?

Potreba za dodirom postoji ispod horizonta svijesti. Čak i prije rođenja, dok nas okružuje amnionska tečnost u maternici, nervni sistem fetusa može razlikovati svoje tijelo od majčinog. Cijeli koncept “sebe” ukorijenjen je u dodiru. Ljudsko tijelo izgradilo je sve svoje modele na osnovu dodira koje dobijamo od njegovatelja, kaže dr Katerina Fotopoulou, profesorica psihodinamične neuroznanosti na Univerzitetskom koledžu u Londonu za The Guardian. “Mi smo u potpunosti ovisni o njegovatelju da zadovolji osnovne potrebe našeg tijela. Malo toga se može učiniti bez dodira.”

  • bliskost-par
  • Kao odrasle osobe ne shvatamo uvijek važnost dodira, čak ni kada on nestane. Možemo osjećati da nam nešto nedostaje, ali nećemo uvijek znati da je to dodir,” kaže Prof Francis McGlone, neuronaučnik sa Univerziteta u Liverpulu John Moores i lider u oblasti afektivnog dodira. “Ali kada govorimo o problemu usamljenosti, često ignorišemo očigledno: Ono što usamljeni ljudi ne dobijaju jeste dodir.”

    Dodir ima ogroman uticaj na naše psihičko i fizičko blagostanje, kaže Prof Robin Dunbar, evolucioni psiholog sa Univerziteta na Oxfordu. “Sa bliskim prijateljima i porodicom dodirujemo se više nego što smo svjesni”, kaže on.

    Kao odrasli, otkriva istraživanje, u prosjeku imamo jezgro od pet rijatelja koje možemo nazvati kada nam je potrebno rame za plakanje. “Potpuno istu stvar vidimo kod primata,” kaže on. “Čak i u većim društvima primata, vidimo grupe od pet najboljih prijatelja koji se međusobno trijebe – što je njihov način društvenog kontakta.

    Kod primata i kod ljudi, ove intenzivne koalicije djeluju kao štit od svijeta.” Nije iznenađenje da od 40 000 ljudi iz 112 zemalja koji su učestvovali u istraživanju 2020 BBC i Wellcome Collection, tri najčešće riječi koje su korištene da opišu dodir su: utjeha, toplina, ljubav, piše The Guardian.

    Dok se pandemija nastavlja, mnogi od nas će pokušavati da se nose sa dubokim stresom bez utjehe koju pruža dodir. Svi imamo različite potrebe i granice, ali potpuno odsustvo dodira, naročito kada su emocije jake, suprotstavlja se mehanizmu koji reguliše naše tijelo još iz vremena prije nego što smo progovorili.

    “Dodir je modulator koji može ublažiti efekte stresa i bola, fizičkog i emotivnog. Vidjeli smo u našem istraživanju da nedostatak dodira je povezan sa većom anksioznošću,” kaže Fotopoulou.

    “U period visokog stresa – gubitak posla ili bliske osobe – više dodira od strane drugih ljudi pomaže nam da se bolje nosimo s tim, naročito za smirivanje efekata hormona stresa korizola.” Čak I ako smo naviknuti na manje dodira, nakon nekog vremena možemo fizički osjećati tu potrebu – što nekad opisujemo kao “glad kože” ili “glad za dodirom”.

    Mnogi od nas i nesvjesno ostvaruju fizički kontakt sa drugim ljudima na poslu ili u drugim svakodnevnim situacijama. Kada nas preplave emocije, imamo osjećaj da ne znamo šta ćemo sa njima ako nemamo za koga da se uhvatimo.

    Mnoga istraživanja podržavaju teoriju da dodir mozgu daje signal da može bolje rasporediti svoje resurse za nošenje sa stresom jer je tu neko drugi s kim ćemo podijeliti teret.

    To opušta tijelo i na neki način obnavlja naš “budžet za stres”, kaže Fotopoulou.

    Ali dodir nije samo jedan osjećaj. Dva kvadratna metra kože koji nas obavijaju združuju se sa nervnim vlaknima koja prepoznaju temperaturu, teksturu, svrab itd. Jedan set vlakana postoji isključivo da bi registrovao blag milujući dodir – CT neuroni.

    McGlone ih proučava od 1995. godine kada su otkriveni u ljudima. Ovi neuroni u koži svih društvenih sisara prenosi spore električne signale u dijelove mozga koji obrađuju emocije. Oni igraju ključnu ulogu u razvoju društvenog mozga i naše sposobnosti da podnesemo stres.

    Ovi neuroni najgušći su u dijelovima tijela koje ne možemo sami milovati, kao što su ramena i leđa.

    “Ako volite da vas neko miluje po leđima, to je zato što tu imate više CT neurona,” kaže McGlone.

    “Stimulacijom ovih neurona ispušta se oksitocin i dopamin i direktno se utiče na nivo kortizola koji reguliše naše raspoloženje.”

    U 2017. godini, Fotopoulou i njegov tim objavili su istraživanje koje je pokazalo da čak i blagi dodir nepoznate osobe može smanjiti osjećaj društvene isključenosti. Ali u svakodnevnom životu ne hodamo okolo i milujemo jedni druge stalno. Ta vrsta dodira vam nije potrebna cijeli dan, samo povremeno, kaže McGlone.

    U vremenu oskudice dodira nema prave zamjene za ono što dobijamo od drugih ljudi, ali ima načina da sami sebe umirimo i utješimo. Kada milujete psa ili mačku, angažujete mehanizme koji bi bili aktivirani da pas miluje vas.

    Takođe, ako na televiziji gledate dvoje ljudi koji se grle, to će imati slično dejstvo na vaše tijelo kao da to lično doživljavate.

    Glad za dodirom je signal da naše primitivne potrebe nisu zadovoljene. Ali evolucija je na našoj strani.

    “Svi naučnici sa kojima sam razgovarao nadaju se da ćemo, kada se vratimo jedni drugima, vrlo brzo prilagoditi. “Svako će se drugačije osjećati, a to će zavisiti i od perioda tokom kojeg su ljudi bili sami, I možda će uslijediti period nespretnosti i ponovnog privikavanja”, kaže Dunbar za The Guardian, “ali mi smo evoluirali da se prilagodimo”.

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

    Ključne riječi: , ,