Više od pola svog života sam provela osvrćući se na mišljenje pogrešnih ljudi.

Sada kada sam napunila četerdeset godina shvatila sam prave vrijednosti života.  Shvatila sam da sam prestara za ovih osam stvari koje su me sputavale cijeli život:

Prestara sam da šutim

Ne želim više da šutim kada mi neko kaže nešto što mi ne odgovara. Ne želim da klimam glavom ili da se složim sa svakim glupim i samodovoljnim čovjekom. Ne želim da šutim na nepravdu. Kada vidim da nešto nije u redu, želim na glas da vičem jer je život postao prekratak da bi se o nepravdi šutilo.

Prestara sam da brinem kako izgledam drugim ljudima

Već godinama zavidim muškarcima jer oni ne moraju svaki mjesec da se farbaju da bi prekrili sijede. Muškarci ne moraju ujutru da stavljaju kilograme pudera na lice, da se brinu što im se vide bore od brige i smijeha.

Sada sam dovoljno stara da znam da sam najljepša takva kakvu me Bog stvorio. Imam bora ne zna im se broj,  ali sam tek sada zadovoljna sa tim kakva sam.

Ono pitanje „šta će komšiluk reći?“ ne dotiče me već neko vrijeme i hvala Bogu na tome, jer ti ljudi su postali toliko nebitni u mom životu da sam za njihove opaske razvila selektivni sluh.

Prestara sam da imam sitne male grijehove

Sada sam dovoljno stara da imam samo grijehove. Čaša vina svako veče, je postala moja molitva. Sladoled nedeljom sam preimenovala u grijeh: sladoled svaki dan. Tako da sada uživam u svojim grijehovima koje više ne mogu svrstati u male jer su mi apetiti porasli.

Prestara sam za neudobnu obuću

Sada gledam da me ništa u životu ne ograničava. A moje kretanje je godinama ograničavala visoka potpetica. Nisam mogla da hodam tempom kojim sam htjela da hodam. Uvijek me nešto žuljalo, bolilo… Sada nosim samo ravno i to je to! Sretna sam kada potrefim dvije iste čarape dok se obuvam…

Prestara sam da se izvinjavam za nered u kući

Nered mi je u kući jer imam nešto pametnije da radim osim što ću da čistim. Eto, zato ovako izgleda i da, kuća mi nikad nije čista „kao apoteka!“

Prestara sam za nagomilavanje stvari u kući

Ne sakupljam i ne čuvam više ništa. Da na vrijeme nisam počela da bacam neke stare papire, kutije, gardarobu, do sada u kući ne bi bilo mjesta za mene. Uspomene čuvam isključivo u glavi.

Prestara sam da bih se družila sa ljudima koji mi ne odgovaraju

Zašto da trpim neke nadobudne seljačine koji mi vade živce. Daleko im lijepa kuća. Imam dovoljno godina da znam ko mi prija a ko ne. Onaj ko mi ne prija više me nikada neće vidjeti očima.

Prestara sam da nalazim dobro u svakom čovjeku

Zašto gubiti vrijeme? Svi ljudi nisu dobri. To je tako jednostavno. Ako je neko uradio nešto loše, to je uradio iz loše namjere, nema šanse da ga više opravdavam. Djela govore više nego riječi. Sada sam dovoljno stara da samo kažem: „Dragi moj, ti nisi dobra osoba!“ i produžim dalje… (pozitivanstav.com)