Christina Noble uspjela je da promijeni život čak 700 000 djece i još se nije zaustavila u pomaganju ugroženim mališanima. U vrijeme kada je rat u Vijetnamu bio u najvećem jeku, sedamdesetih godina, Christina je slušala o svemu tome i maštala o tome da na neki način pomogne onima koji nisu krivi ni za šta. I u tome je nekoliko godina kasnije uspjela.

U vrijeme kada je razmišljala kako da pomogne ljudima iz Vijetnama, Christina je odgajala troje djece u Birminghamu, radila je kao sekretarica i oporavljala se od završetka braka u kojem je maltertirana. Ona nije bila ni bogata ni visoko obrazovana, nije znala ništa o Vijetnamu i nije zaista očekivala da će moći nešto da uradi. Kada je zvala organizaciju za pomoć ugroženima u toj zemlji, rekla im je šta želi da uradi i onu joj obećali da će je ponovo zvati, ali nisu to uradili.

Ali Christina, koja je i sam imala teško djetinjstvo, zbog čega je razumjela ugroženu djecu, tu nije htjela da stane.

– Željela sam tu djecu da izbavim odande, jer nisu imali djetinjstvo – sva djeca zaslužuju ljubav i pažnju i toplu hranu i krevet i nijedno dijete ne treba da bude uplašeno – kaže ona.

Sve to je nedostajalo njenom djetinjstvu. Ona je rođena 1944. godine u Dublinu kao najstarije dijete u porodici od osmoro djece, od kojih su dvoje umrli kao bebe. Majka joj je umrla kad je imala 10 godina, pa je ona postala majka braći i sestrama.

– Pokušavala sam da kuham i spremam za njih i da ih pošaljem u školu, dok mi se otac propio, pa sam išla od puba do puba tražeći ga i moleći ga da se vrati kući – ispričala je jednom prilikom.

Uspjela je odgaji braću i sestre, a onda je sud oduzeo djecu njenom ocu, a i on sam je smatrao da je to najbolje.

Christini se nije svidio manastir u koji su je odveli, pa je pobjegla iz njega, nakon čega je neko vrijeme živjela na ulici, gdje je seksualno zlostavljana, pa poslata u drugo sirotište u kom su je sestre tukle štapom kad bi počela da pita za majku. Tamo su joj iz nekog razloga rekli da su njeni braća i sestre umrli.

Kada je 1989. konačno uspjela da ode u Ho Ši Min i da upoznaje djecu na ulici, jedna od prvih stvari kojim ih je privukla bilo je pjevanje. Čak ni to što nisu razumjeli riječi irskih pjesama koje im je pjevala, pažljivo su je slušali.

Nijedna agencija za pomoć nije je prihvatila, pa je zato sama sjela na avion, uzela sobu u hotelu i počela da upoznaje djecu sa ulice i da izlazi u susret njihovim potrebama.

Kada je vidjela prljavu, gladnu, uplašenu i tužnu djecu, vodila ih je u svoju sobu, hranila, kupala i tješila. Ona je znala kako se oni osjećaju, pa je znala i kako da im pristupi.

Poslije nekog vremena dobila je podršku od naftne komapnije koja joj je pomogla prvo da osnuje prvi centar za djecu sa ulice, u kom su mogle da dobiju medicinsku pomoć, hranu, obrazovanje i prijateljstvo. Danas njena dobrotvorna organizacija radi u Mongoliji i Vijetnamu i zaslužna je za bolji život velikog broja djece.

– Najvažnije je da zapamtimo da smo svi mi isti, ljudska bića. Nikad mi neće biti žao što sam koristila smicalice koje sam naučila na ulici u Dublinu kako bih pomogla djeci u Vijetnamu. To je najbolji način na koji sam mogla da ih upotrijebim – kaže plemenita Christina (njeno prezime, Noble, u prevodu sa engleskog znači “plemenita”).

Prije dvije godine, 2014, snimljen je film u kom je ispričana priča o njenoj nesebičnoj pomoći. (24sata.rs)