Pripadnice plemena Kuria koje živi na području regije Mara u istočnoj Africi slijede dugogodišnju tradiciju „nyumba ntobhu“, što u prijevodu znači „kuća žena“, a označava tradiciju sklapanja istospolnih brakova među ženama.
Ovaj običaj karakterističan za područje Tanzanije potiče iz davnina, a starijim ženama bez muških nasljednika dozvoljava se da stupe u brak s mlađom ženom koje onda pak ostvaruju pravo nasljeđivanja te sigurnost od nasilnih muškaraca. Iako ovako sklopljeni brakovi nemaju nikakve veze s romantikom i seksualnošću, najčešće znače priliku za novi život bez nasilja i osude okoline, prenosi putnikofer.hr.
Bijeg od agresivnih muškaraca i neimaštine
Nacionalni park Serengeti i prekrasna obala Tanzanije idealna su i česta mjesta na koja mladenci dolaze proslaviti svoju ljubav i provesti medeni mjesec. U tim oazama mira vrijeme provode uživajući u luksuznim resortima i romantičnoj opijenosti koju donosi tanzanijski zalazak sunca. Za njih, to zvuči kao savršen početak filmske ljubavne priče. Ipak, za žene s druge strane planine Serengeti brak predstavlja nešto potpuno suprotno.
U tim predjelima one se ne bude u istom krevetu niti nose prstenje kao obećanje uzajamne privrženosti, ali se svakog jutra dižu u zoru kako bi zajednički obrađivale polja, a uvečer kupale i stavljale djecu na spavanje. U Tanzaniji su istospolni brakovi još uvijek ilegalni, a homoseksualna orijentacija se sve više osuđuje pa čak i kažnjava. Dakle, slijeđenje tradicije tzv. „kuće žena“ nikako nije vezana uz ljubavne odnose, već predstavlja bijeg od neimaštine i čvrste ruke muškaraca u porodici.
Pleme Kuria: Žene nemaju pravo na vlastiti dom, novac i hranu, a čak i u braku sa muškarcem nisu sigurne
U regiji Mara pleme Kuria čini većinu populacije, a statistike pokazuju da je više od 78 posto ženskih pripadnica izloženo porodičnom nasilju. Zato je „kuća žena“ postala njihov jedini spas te sve popularniji oblik zajedništva koji danas čini 20 posto svih kućanstava na tom području. Udajući se za starije udovice bez nasljednika, mlađe žene mogu sebi i svojoj djeci osigurati egzistenciju koju su dotad ugrožavali nasilni muškarci. Također, činjenica jest da u Africi, kao i u mnogim državama Bliskog istoka, nasljedno pravo odnosi se isključivo na muškarce. Žene ne smiju posjedovati zemlju, stoku, vlastiti novac i hranu te su u potpunosti ovisne o muškim članovima porodice.
Budući da žive u izuzetno konzervativnom društvu, žene su još uvijek izložene genitalnom sakaćenju, nerijetko žive u poligamiji te su prisliljene na sklapanje maloljetničkih brakova. Neke od njih udaju se sa samo 13 godina, njihove porodice za miraz plaćaju 9 krava, a čak ni tada nemaju osiguranu egzistenciju jer u slučaju muževe smrti, prema zakonu pripadaju njegovoj porodici koja će odlučiti o njezinoj sudbini. Nije neobično da ju prisiljavaju na brak s drugim muškarcima iz porodice poput braće, ujaka i bratića, a nekada čak i za starije udovice, samo kako bi je na neki način mogli prodati u druge ruke.
Ljepota ženske solidarnosti ili nastavak agonije?
Mnoga udruženja koja se bore za ljudska prava propituju etičnost i dobrobiti ovakve vrste utočišta jer ponekad samo repliciraju neke od oblika porodičnog nasilja. Smatraju da mlade žene nakon sklapanja novog braka i ostvarivanja prava na imovinu nisu dovoljno sigurne, a čak niti njihova djeca jer ona od tada pripadaju porodici starije supruge. Iako mlađe bračne partnerice smiju imati seksualne odnose s muškarcima izvan zajednice te s njima mogu imati i djecu, ona zakonski pripadaju starijim suprugama i njihovim porodicama. To je također još jedan razlog zašto postoje slučajevi kada nekadašnje udovice prisiljavaju svoje mlađe supruge na seksualne odnose s muškarcima.
Uzevši u obzir da i ovakva bračna zajednica nije uvijek ono što žena smatra najboljim za sebe, moramo se zapitati je li nyumba ntobhu tradicija koja zbližava ove žene ili produžava njihovu agoniju? Na svu sreću, zaista se pokazalo da većina njih dobiva novu priliku i zaštitu za sebe i svoju djecu. Ipak, ovakvi običaji ne rješavaju gorući problem rodne neravnopravnosti i porodičnog nasilja. No nastojanje društva i države da svojim stanovnicima omogući minimalne životne uslove dostojne čovjeka, uvijek je vrijedno pohvale. (Tuzlanski.ba)
