Osobe koje pate od izbjegavajućeg poremećaja ličnosti mogu izbjegavati školu i posao samo kako ne bi morale imati doticaj s drugim ljudima…

Poremećaji ličnosti su stanja u kojima pojedina osoba doživljava sebe i svijet na drukčiji način nego većina ljudi i to joj znatno ometa svakodnevno funkcionisanje. Jedan od njih je izbjegavajući poremećaj ličnosti kojeg karakterišu osjećaj neadekvatnosti i nepripadanja, posebno u društvenim prilikama kada su prisutni drugi ljudi, pri čemu osobe koje imaju ovaj poremećaj imaju izraziti strah da će biti kritikovane i odbačene.

Iako većina od nas donekle i u nekim situacijama ima ovakve brige, one su obično vrlo daleke od onoga što je potrebno da bismo ispunili kriterije za dijagnosticiranje ovog poremećaja. Oni koji od njega pate osjećaju mnogo više nego sramežljivost ili nelagodu u društvu drugih ljudi. Za njih je to svakodnevna opterećujuća muka koja ih sprječava da uspostavljaju i održavaju smislene odnose, prenosi net.hr.

Osjećaj manje vrijednosti

Socijalne situacije u njima mogu izazivati toliku anksioznost da mogu izbjegavati poslovne, školske ili društvene obaveze. To čine jer se osjećaju nedobrodošlima i manje vrijednima od onih koji ih okružuju, iako ni jedno ni drugo često nema podlogu u stvarnosti. Zato teško sudjeluju u razgovorima, a kad to čine nerijetko se crvene, zamuckuju ili govore vrlo malo.

Osobe s izbjegavajućim poremećajem ličnosti imaju nisko samopouzdanje i sklone su izolovanju te obično održavaju kontakt samo s onim osobama za koje su sigurne da ih vole.

Za razliku od mnogih drugih poremećaja ličnosti, osobe koje imaju ovaj svjesne su svojih teškoća i kako to djeluje na njihov društveni život. Međutim, kada im neko dobronamjerno skrene pažnju na njihove simptome to izaziva nepodnošljiv osjećaj kritiziranosti iako ljudi oko njih to obično ne čine – često samo izražavaju brigu.

Zbog toga ove osobe mogu posvećivati puno vremena otkrivanju kako kotiraju kod nekih ljudi. Istovremeno, mogu skrivati osobne informacije ili osjećaje jer imaju strah da bi zbog toga mogle biti odbačene. A upravo bez takvog izlaganja nema bliskih intimnih ili prijateljskih odnosa što ih drži u začaranom krugu.

Podrška okoline

Pretjerana sramežljivost, povlačenje i izbjegavanje često je prisutno kod djece i adolescenata i normalan je dio razvoja i odrastanja te nikako ne treba zamijeniti s poremećajem ličnosti. Stoga se poremećaj može i smije dijagnosticirati samo u odrasloj dobi.

Kako osoba s ovim poremećajem nema kapacitete kao prosječna osoba te ima smanjenu toleranciju na emotivni i socijalni stres, treba podršku i razumijevanje bližnjih, a ne kritikovanje i prozivanje, a kamoli ismijavanje. Pomoći im može psihoterapija koja će im, s jedne strane omogućiti da razumiju pozadinu svog poremećaja, a s druge da povećaju kapacitete za razvijanje samopoštovanja, socijalnih vještina te tolerancije na izazovne socijalne situacije.

Psihoterapija i lijekovi

Osobe koje pate od ovog poremećaja često imaju i popratna stanja i poremećaje poput depresije i anksioznosti pa ako je potrebno, ta se stanja uz psihoterapiju mogu tretirati lijekovima. Zanimljivo je da se izbjegavajući poremećaj ličnosti može preklopiti ili pojaviti zajedno s ovisnim poremećajem ličnosti.

U ovom poremećaju osobe jako teško funkcionišu samostalno, teško donose i najmanje odluke i oslanjaju se na druge da to učine za njih. I ove osobe imaju problem izraziti svoje mišljenje i boje se odbacivanja. One se, međutim, boje biti same, za razliku od izbjegavajućih koje u samoći pronalaze olakšanje.

Osobe s ovisnim poremećajem ličnosti teško započinju i završavaju projekte jer nemaju povjerenja u ispravnost ni jednog koraka i izbora koje poduzimaju. Oni u odnose ulaze kako bi dobili odobravanje i podršku za ono što ne mogu ostvariti sami.

Studije pokazuju da je možda teško spriječiti pojavu ovih poremećaja ličnosti, no da jedan od faktora za prevenciju su sigurni i stabilni odnosi u djetinjstvu. Čak i ako osoba ima samo jednu osobu na koju se može osloniti i koja joj je podrška za razvoj zdravog osjećaja vlastite vrijednosti, povjerenja i prihvaćenosti, to može biti presudno za optimalan psihološki razvoj. (Tuzlanski.ba)