Novosađanka Aleksandra Aleksandrović već duže od godinu dana uz pomoć šivaće mašine pomaže ljudima oštećenog sluha, šijući providne maske kroz koje se može videti ne samo govor, već i osmijeh. Njene maske nose ljudi širom Srbije, regiona, ali i zapadne Evrope, jer joj narudžbine stižu s raznih strana. Zbog svog humanog hobija dobila je nagradu “Dobročinitelj” za prošlu godinu koje se dodjeljuje na prijedlog Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Srbije, javlja Anadolu Agency.

Zaposlena je kao novinarka na Radio-televiziji Vojvodine, ali se u javnosti pročula i po svojoj vještini za šivaćom mašinom.

“U martu prošle godine počela sam da šijem maske. Kada je proglašena epidemija COVID-19 u našoj zemlji, maske su postale deficitarna, a neophodna, roba. Komšinica mi je poklonila tri maske, i tu neizmjernu sreću što sam imala maske, htjela sam da podijelim s drugima, pa sam počela da ih šijem”, objašnjava Aleksandrović.

Zaljubljenost u modu i modni dizajn

Zaljubljenost u modu i modni dizajn motivisala ju je da završi šnajderski kurs, kojim se nije bavila tokom studija, ali ju je nevolja izazvana koronavirusom ponovo vratila za šivaću mašinu. Tražeći mustre i dezene na internetu je pronašla i providne maske za ljude oštećenog sluha. Tada je vidjela samo slike, ali bez uputstva za njihovu izradu, pa je pokušala da s materijalima s kojima raspolaže i ona počne da izrađuje maske za osobe oštećenog sluha, svjesna da su takvi ljudi dodatno pogođeni jer preko neprovidne maske ne mogu da čitaju s usana, što im dodatno otežava mogućnost komunikacije.

“Prva maska koju sam napravila se mnogo razlikovala u odnosu na one koje danas šijem. Bila je bez falti i sa širim gumicama. To je bio veliki problem, jer čim je plastični dio priljubljen uz usne, onemogućava vas da pričate, a osobama koje nose slušni aparat debela guma, koja ide iza ušuju, smeta. Njihovo iskustvo nošenja i povratne informacije su mi mnogo značile da bih mogla da usavršim providnu masku. Stalno sam u kontaktu s ljudima koji nose providne maske i koji su svojim sugestijama pomogli da dođem do sadašnjeg modela”, objašnjava Aleksandrović.

Pošto je početak izrade maski bio u vrijeme lockdown-a, modeli za probu su joj bili roditelji. Poslije se širio broj korisnika. Njena namjera bila je da te maske ne nose samo osobe oštećenog sluha, već i osobe koje se bave uslužnim djelatnostima i javnim službama, kako bi gluhe ili nagluhe osobe mogle da pročitaju s usana od ljudi u radnjama ili od šalterskih službenika šta im govore. Za nešto više od godinu dana sašila je preko 2.000 maski, od kojih je dobar dio providnih. Sarađivala je s mnogim udruženjima osoba oštećenog sluha, gluhih i nagluvih, logopedskim centrima, Institutom za onkologiju i radiologiju u Beogradu, Dječjom bolnicom, kao i ustanovama koje se bave obrazovanjem i radom s djecom i odraslima oštećenog sluha.

“I danas dosta ljudi naručuju te maske. Kontaktiraju me preko društvenih mreža, čak i preko privatnog broja telefona, po preporuci. A, to je dobar znak da ove maske služe svrsi, odnosno dobro funkcionišu”, navodi Aleksandra.

Napisala i komponovala pjesmicu za djecu “Dlan o dlan“

Iako joj je “raspjevana šivaća mašina” marke Singer nerazdvojni prijatelj već više od godinu dana, po obrazovanju je master dramski pedagog, diplomirani etnomuzikolog, svira klavir, prim tamburu, harmoniku i komponuje. Završila je Akademiju umjetnosti u Novom Sadu, a na postdiplomskim studijama bila je u Norveškoj odakle se vratila da odbrani master rad. Pandemija koronavirusa i zatvaranje granica onemogućili su joj povratak u Norvešku na studije, pa se posvetila humanitarnom radu. U početku pandemije napisala je tekst, komponovala muziku i snimila video “Dlan o dlan” o pranju ruku. Pjesmica je prvenstveno namijenjena djeci i napisana na srpskom i romskom jeziku. Traje 23 sekunde koliko bi trebalo da traje pranje ruku. I za tu pjesmu dobila je nagradu.

“Bilo mi je u cilju da djeca pjevaju tu pjesmu 23 sekunde dok peru ruke”, objašnjava Aleksandrović.

Zbog svakodnevnog slušanja zvuka šivaće mašine planira da napravi kompoziciju koja će upravo iskombinovati zvuk Singerice, klavira i drugih instrumenata.

“Ja sam bukvalno zamijenila klavir sa Singericom. Od jutra do mraka sam sa njom i samo slušam taj zvuk šivenja. I kad legnete i kad sanjate, taj zvuk vam odzvanja u ušima. Ali, od ove godine sam dio šivaćeg posla prebacila na majku, jer hoću malo više da se posvetim klaviru, novinarstvu i pozorištu. Zapravo, najviše bih voljela da sve ovo s koronom prođe i da se vratimo normalnim životima u kojima ćemo se smijati bez maske”, zaključuje Aleksandra Aleksandrović.