Ljudi koji plaču zbog filmova lakše se nose sa svakodnevnim izazovima, a ujedno znaju kako se nositi sa vlastitim emocijama. Barem tako tvrde naučnici koji su istraživali zašto ljudi plaču u kinima

Dirljiva scena na velikom platnu uključuje ljude koji nam osobno nisu bliski, ne poznajemo ih, čak smo svjesni da je riječ samo o glumi. Pa ipak, negdje iz ugla oka lagano klizne suza. Šta se ustvari događa u tim trenucima? Ugledni psiholog prof. Ivan Modrušan smatra kako je cinično pitati se zašto nas dotiču sudbine nama nepoznatih ljudi, jer bismo se onda trebali zapitati zašto uopće suosjećamo. A razlog zašto zaplačemo pred filmom sadržan je upravo u toj sposobnosti.

– Ključna riječ je empatija, suosjećanje. Kad suosjećamo s nekim, dijelom osjećamo osobnu patnju, a većim dijelom suosjećamo jer i sami u sebi imamo taj dio. Nema veze što je to familija iz Afrike ili Los Angelesa, sve su to situacije koje su nam bliske i poznate i na takvoj razini nas osobno diraju – istaknuo je prof. Modrušan dodajući kako je pitanje suza u kinu zapravo rezultat odgoja koji svojim pedagoškim pristupom u formiranju čovjeka donosi emocionalnost ili suzdržanost.

– Historijski, u većini društava je na snazi odgoj koji ne preferira emocionalnost, nego suzdržanost i sakrivanje emocija. Tako pojedine škole slobodnijih pedagoških principa poput Sommervillea, Montessorija ili Waldorfa, potiču više emocionalnosti. Kad se uporede njihovi pristupe sa standardnim pedagoškim pristupom ispadaju čudni što insistiraju na emocionalnosti – nastavio je prof. Modrušan. U takvom je sistemu paradoksalna pomisao da je neko ko plače u kinu emocionalno snažna ličnost. No evo šta se zapravo zbiva u mraku kina.

1. Otpuštanje emocija

Ljudi koji ne bježe od svojih osjećaja spremni su ih bez zadrške pokazati bilo gdje. To se odnosi i na kino dvoranu. No nisu svi takvi.

– Usudio bih se reći da ljudi uglavnom bježe od emocija i tek kad im se jave ozbiljni problemi u socijalnom, poslovnom ili porodičnom funkcionisanju onda dolaze psihologu. Bavim se i psihosomatskom psihologijom, pa ljudi često dolaze jer ih hronično boli želudac, glava ili leđa, a to je u osnovi potisnuti emocionalni problem. Takvi ljudi ne samo da se boje, nego imaju precijenjene ideje što bi bilo da suosjećaju s nekim ili da izraze svaku emociju – pojasnio je prof. Modrušan.

2. Iscjeljivanje

Otpuštanje osjećaja, pozitivnih i negativnih, ima iscjeljujući učinak.

– Ljudi idu u Međugorje ili kod iscjelitelja. Idu tamo zato da bi mogli otpustiti te emocije koje su u njima zakočene i zatvorene. Ponekad izgleda spektakularno kad vidite da se veliki broj ljudi krene tresti, pa padati po podu. U osnovi to je reakcija na otpuštenu količinu snažnih emocija. Vjera je možda dobar način gdje se smije izraziti emocije i ondje ljude niko ne doživljava kao slabiće. No u kinu čovjek ne smije izraziti osjećaje jer ispada da je slab, djetinjast i povodljiv – pojasnio je prof. Modrušan.

3. Krivac je oksitocin

Hormon oksitocin djeluje kao neurotransmiter, a još ga zovu hormonom ljubavi. On je odgovoran za naše osjećaje kad doživimo dirljivu scenu. Zbog tog smo hormona više empatični i otvoreniji smo prema svijetu, a u konačnici zbog njega se osjećamo sretnijima.

4. Spontanost

Ljudi koji zbog filma pod navalom osjećaja zaplaču, iako im se spočitava da nisu funkcionalni, zapravo su kao ljudi puno funkcionalniji od emocionalno hladnih pojedinaca, nastavio je prof. Modrušan. Riječ je o ljudima koji se ne boje izraziti svoje osjećaje jasno time dajući do znanja što smatraju ispravnim.

5. Ne bježe od emocija

Pojedincima je teško nositi se s osjećajima, pa ih radije zatomljuju.

– No oni koji plaču svijet doživljavaju puno otvorenije, pa je tako uz njih životno iskustvo koje su prikupili vlastitim doživljajem ili kroz veliko platno gotovo jednako, oni su bogatiji – nastavio je psiholog.

6. Bešćutnost

– Ako neko ne pokazuje emocije u kinu, neće mu pasti na pamet ni da ih pokaže na nečijem rođendanu. Ako neko umre ili strada, manje je vjerovatno da će i ti ljudi suosjećati – istaknuo je prof. Modrušan.

7. Ne brinu ih očekivanja

– Ljudi koji su spremni pokazati osjećaje u kinu ne zamaraju se odgojnim principima prema kojima su ih učili da nije u redu plakati – ističe psiholog.

8. Ne žele da ih život boli

Suzdržani ljudi koji ne pokazuju emocije s jedne strane znaju zašto to rade – jer ne žele da ih život boli i dira. Zato radije zatomljuju osjećaje, rekao je prof. Modrušan.

9. Suzdržani

Ljudi koji skrivaju emocije ili ih uopće ne iskazuju bilo u kinu ili inače u životu, imaju mentalitet koji se traži za direktora banke, imaju takav suzdržan odnos prema emocijama, zaključio je psiholog. (24sata.hr)