Peta i posljednja operacija i odlasci u daleki i tuđi svijet nisu bili jednostavni i nimalo laki, ali su se na kraju isplatili jer je dugo sanjan san konačno dosanjan.

Stefan Savić iz Laktaša, koji je rođen sa Tesierovim rascjepom, poslije 13 dugih godina završio je sa doktorima i bolnicama. “Dobro se osjećam, drago mi je da je sve prošlo, nema više operacija, a kada dišem, nema nikakvih problema”, počinje Stefan razgovor za “Nezavisne”. Iako su prijatelji porodice Savić dali sve od sebe i kroz akcije prikupili značajna sredstva, prava nada da će tada još maleni dječak, a sada već skoro punoljetan momak dobiti novu šansu javila se kada je 2003. godine u njihov život ušetao Vejn Ingram, britanski vojnik, koji je u tom trenutku bio stacioniran u BiH.

Da je tačna izreka kako život piše romane, potvrđuje i priča kako je uopšte i došlo do toga da engleski vojnik odluči da pomogne srpskom dječaku. “Ja sam radio u vojnom odsjeku u Laktašima i dosta smo imali kontakta sa stranim vojnicima. I tako jedan dan su oni došli, Vejn je vidio Stefanovu sliku i pitao ko je ovo? A moj tadašnji načelnik Dragoslav Kovačević, koji je pokrenuo akciju prikupljanja sredstava, kaže kolegin sin koji mora na operaciju”, priča otac Miloš. Vejn je tada pitao gdje su planirali da rade operaciju, nakon čega je i sam iznio prijedlog koji je na kraju promijenio živote svih učesnika ove priče.

“On je tada rekao da ima jedna bolnica koja bi mogla da uradi operaciju, ali nije ni na jednom spisku, a to je zato što je to kraljičina bolnica u Londonu. Isti dan je došao kod mene kući i rekao kako je kontaktirao Tonija Blera, tadašnjeg britanskog premijera, kako bi bio odobren zahvat. Nama u tom trenutku čitava situacija izgleda kao san, šta se događa? Dva dana poslije zovu nas i kažu da nam je prva kontrola 29. juna u devet sati Londonu, a mi ni pasoše nemamo”, kroz smijeh priča Miloš. Prva operacija je trajala 12 sati, čitav prednji dio Stefanove lobanje je bio odvojen od mozga. A o kakvoj bolnici se radi, pokazuje nam i procedura pri ulasku u nju koju su nam opisali. “Na ulazu u bolnicu te čeka advokat, bez čijeg prisustva ne možeš ni ući. Nakon toga se ide na razgovor sa glavnim hirurgom koji vrši procjenu, a čitava priča se snima diktafonom i ostavlja u bolnički sef”, ističe otac Miloš.

Od tada do danas Stefan i Vejn su izgradili poseban odnos, svaki odlazak u London i zahvat Britanac je ispratio sa puno pažnje, uz posjete bolničkoj postelji, druženje, razne šale i obilazak grada. Vejn je neumorno sve ove godine nastavljao i da prikuplja novac za Stefanove operacije. “Stalno mi je dolazio u bolnicu, jezik je malo problem, ali on zna malo srpskog, a mi engleskog. Upoznao sam i njegovu porodicu, družio se sa njegova dva sina. Uvijek ću biti zahvalan Vejnu”, kaže Stefan. Za naredne planove kaže da ni sam nije siguran, ali jedno zna, to da je muzika ipak prioritet. Stefan sa velikim uspjehom svira harmoniku, a pričajući o njegovim nastupima po kafićima, zajednički smo konstatovali da, kolika je kriza, narod dobro “kiti” harmoniku.

“Volim harmoniku i sviranje, još idem u srednju školu, ali ću se sada, kada je sve prošlo, više posvetiti muzici”, govori Stefan. Stefana je posebno radovalo to što je poslije komplikovanih zahvata imao priliku da obiđe sve značajnije muzeje u Londonu, da se provoza na poznatom londonskom točku, ali i da posjeti stadion Čelsija. Doktor koji je radio operacije smatra se jednim od najboljih maksilofacijalnih hirurga na svijetu. U prilog tome govori i činjenica da je radio poznati slučaj operacije razdvajanja sijamskih blizanki. “Da mi je neko prije 13 godina rekao da ću postati doživotni prijatelj sa jednim bosanskim dječakom i njegovom porodicom, nikada mu ne bih vjerovao. Ali danas tu je jedna neraskidiva veza između mene, Stefana i njegove porodice”, kazao je Vejn za engleske medije.