Petak, 29. Marta 2024.
Tuzlanski.ba logo

Djeca treba da budu vaspitana, a ne poslušna: Sedam vrsta lažnih autoriteta koje trebate izbjeći

Preuzmite sliku

Kada roditelji nisu u stanju da izgrade autoritet, oni ga onda izgrađuju na pogrešnim osnovama. Saznajte koje sve vrste lažnih autoriteta postoje i kako da ih izbjegnete.

I otac i majka u dječijim očima moraju imati autoritet. Majka ne bi trebalo da se poziva isključivo na autoritet oca, jer time ugrožava svoj autoritet kod djeteta. Situacija kada majka često govori: “Reći ću tati šta si radio danas i on će te kazniti”, i slično, ukazuje da majka nema autoritet kod svog deteta. Uloga oca ne smije se prenaglasiti u odnosu na ulogu majke, i obrnuto, jer oni oboje imaju svoje uloge i dužnosti u procesu vaspitanja.

Lažni autoriteti roditelja

Pretežni cilj roditelja koji se na ovaj način postavljaju jeste da ih djeca slušaju. Takav stav je u samoj osnovi pogrešan. Cilj mora biti samo jedan, a to je pravilno vaspitavanje, usmjeravanje djece. Porodica treba da izgradi vaspitanu ličnost, a vaspitana i poslušna ličnost nije uvijek jedno te isto. Ona djeca koja su ispravno vaspitana umjeće razumno da prilagode svoje ponašanje, što nije slučaj kod one djece koja su isključivo učena da budu poslušna i koja shodno tome teško razlikuju dobro od zla.

U slučaju lažnog autoriteta, dokle god su djeca poslušna roditelji prividno spokojno žive. Međutim, u praksi se gotovo uvijek ispostavi da ni spokojstvo, ni poslušnost ne traju dugo. Ako roditelji u procesu vaspitanja svoje djece i postignu relativnu poslušnost, često su svi ostali ciljevi vaspitanja zanemareni, jer djeca postaju slabi ljudi koji uvijek traže neki viši autoritet koji će umjesto njih donositi važne odluke.

Postoji više vrsta lažnog autoriteta. Mi ćemo ovde razmotriti neke od njih, a ujedno ćemo ukazati na svojstva i funkcije pravog autoriteta. Cilj ove analize jeste da, između ostalog, preispitamo svoje principe vaspitanja, i da ih mijenjamo ukoliko nisu ispravni. Na potencijalne pogrešno zasnovane autoritete upućuje nas ruski pedagog Makarenko koji je izvršio njihovu klasifikaciju:

Autoritet ugnjetavanja 

Ovo je najbizarnija vrsta autoriteta od koga uglavnom prisutna kod očeva. Najčešće u zlostavljanju djece učestvuju roditelji koji su sami bili lišeni osjećanja ljubavi, pa to ispoljavaju kroz negativan emocionalan stav prema svojoj djeci. Takav roditelj najčešće sadistički ponižava dijete, vrijeđa ga ružnim riječima, naziva ga pogrdnim imenima, izruguje mu se i obično poseže za fizičkim kažnjavanjem. Na ovaj način djeca se ne vaspitavaju, već se samo uče da se drže podalje od roditelja, koji za njih predstavljaju prijetnju. Ugnjetavana djeca nerijetko postaju moralni slabići, ili pak tirani, i oni u toku daljeg života na neki način pate zbog nedostatka ljubavi koji su doživjeli u svom djetinjstvu.

Poznati glumac Marlon Brando o svom ocu je kazao sljedeće: “Moj otac je bio zastrašujuće ćutljiv, mračan, ljutit – pravi grubijan. Volio je da izdaje naređenja, i nikada me nije nagradio nekom riječju, pogledom ili zagrljajem. Vjerovatno iz tog razloga ja u sebi nosim averziju prema autoritetu.” Na osnovu ovakvog ponašanja roditelja, kod djece se javlja mržnja prema autoritetima, budući da se u ovom slučaju radi o zloupotrebi funkcije vaspitača i roditelja.

Autoritet rastojanja 

Ima takvih roditelja koji smatraju da sa djecom treba što manje komunicirati. Ukoliko se javi potreba za razgovorom onda treba nastupiti u ulozi starješine – da bi djeca bila poslušna. Ova vrsta autoriteta češća je u porodicama “intelektualaca”. Tu otac redovno ima nekakav zaseban kabinet iz kojega se rijetko pojavljuje, poput “prvosveštenika”, dok sa djecom komunicira isključivo preko majke. Ima i majki koje se tako ponašaju. One imaju svoj život, svoje interese i ambicije, a o djeci se uglavnom brine baka, a ponekad čak i kućna pomoćnica. Očigledno je da je ovakav odnos sa djetetom pogrešan i da ovakva porodica nije razumno organizovana.

Svakako, ni ovo nije pravi autoritet već samo ispoljena sebičnost, u kojoj roditelji ne žele da se brinu i da vide dječije potrebe, već samo svoje sebične interese.

  • Autoritet pedantizma

    U ovom slučaju roditelji previše očekuju od djece. Oni su ubijeđeni da djeca treba svaku roditeljsku riječ da slušaju sa strepnjom i da je njihova riječ – svetinja. Svoja naređenja oni izdaju hladnim tonom i očekuju bespogovornu poslušnost. Takvi roditelji se boje toga da djeca ne uvide da su oni pogriješili. Na primjer, u slučaju da je roditelj kaznio dijete, a kasnije se ispostavi da dijete nije krivo, ili nije krivo u toj mjeri, on svejedno neće povući svoju kaznu: Kada je on nešto jednom rekao tako mora biti.

    Roditelji ne žele da deca uvide da i oni mogu da pogriješe. Međutim, istina je da mi često griješimo, a to se ne može sakriti. Tako ovakvim stavom roditelji samo povrjeđuju djecu i gube autoritet i poštovanje kod njih.

    Autoritet rezonerstva

    U ovom slučaju roditelji guše dječiji život beskrajnim pridikama i poukama. Umjesto da kažu djetetu nekoliko riječi, možda čak i u šaljivom tonu ili ako treba strogim, roditelj mu naređuje da sjedne naspram njega i da sluša njegovu beskrajnu pridiku. Ovakvi roditelji su uvjereni da se u poukama sastoji glavna pedagoška mudrost. Ali oni zaboravljaju da djeca nisu odrasli ljudi i da ona, mnogo više nego odrasli čovjek, reaguju emocionalno. Zato roditeljske pridike prolaze bez efekta. Djeca ne razmišljaju toliko o onome šta im se kaže, koliko o načinu na koji im se govori.

    Autoritet “ljubavi” 

    Ovo je najčešća i najštetnija vrsta lažnog autoriteta. Takvi roditelji se najčešće rukovode idejom da djetetu treba osigurati bezbrižno i radosno djetinjstvo i zato pretjeruju u ugađanju, maženju i uskraćivanju obaveza i zadataka. Posljedica takvog ponašanja je stvaranje malog egocentrika koji vrlo brzo nauči da nameće svoju samovolju i diktira životne sadržaje.

    Pošto im pružaju puno “ljubavi” oni očekuju da im se uzvrati. Zato, ako ih dijete u nečemu ne posluša, odmah pitaju: “Znači ne voliš me?” Roditelji tada prate izraz dječijih očiju i traže nježnost i ljubav. Često u dječijem prisustvu govore poznanicima: “On mnogo voli tatu i mamu.” Dijete vrlo brzo nauči da manipuliše ovom “potrebom” roditelja. Ona primjećuju da ih mogu po volji varati, samo to treba činiti sa nježnim izrazom. Mogu ih čak i zaplašiti, samo se treba naduriti i pokazati da “ljubav” počinje da prolazi. Takođe, dijete vrlo rano počinje da shvata da se ljudima može udvarati.

    Zbog svega ovoga ovo je vrlo opasna vrsta lažnog autoriteta. Ovako odrastaju neiskreni i lažljivi egoisti, i vrlo često sami roditelji bivaju prve njihove žrtve.

    U jednom obdaništu imala sam prilike da se susretnem sa ovakvim načinom ponašanja roditelja: naime, svaki put kada su dolazili po dijete oni su ga pitali: “Da li voliš mamu?”, ili: “Da li voliš tatu?”, u zavisnosti ko je došao. Dijete je nekad odgovaralo da ih voli, poslije čega su oni izgledali zadovoljno, a kada bi im reklo da ih ne voli oni su se rastužili. Oni bi toga trenutka učinili sve da bi im dijete reklo da ih voli – iz džepa bi vadili slatkiše, igrali bi se s njim samo da bi povratili “ljubav”. Jednom prilikom dijete je bilo nevaljalo i zbog toga dobilo malu pridiku od strane vaspitača. Ono se tada naljutilo pa je bijesno počelo da viče: “Ne volim te, ne volim te…”, smatrajući da će vaspitač učiniti sve samo da ponovo pridobije njegovu “ljubav”. Međutim, kada je vaspitač blago upitao: “Pa šta ako me ne voliš?” – dijete je prestalo da viče i širom otvorenih zenica začuđeno gledalo vaspitača, jer je naučilo da na taj način manipuliše i kažnjava druge. Ovakav pogrešan odnos sa roditeljima djeca će kasnije, kad odrastu, pokuštavati da uspostave i sa drugim ljudima.

    Autoritet “dobrote” 

    U ovom slučaju dečija poslušnost takođe se organizuje kroz dječiju “ljubav”, ali se ona ne izaziva poljupcima i milovanjem, već popustljivošću i neprincipijelnošću roditelja. Tata ili mama sve dozvoljavaju, nijedna žrtva im nije prevelika, nisu “trvdice”, oni su “izvrsni roditelji”. U suštini, oni se boje svakog sukoba, više vole “porodični mir” i spremni su bilo šta da žrtvuju samo da “sve bude u redu”. U ovakvoj porodici djeca uskoro počinju da komanduju svojim roditeljima, a roditeljsko neprotivljenje daje najširi zamah dječijim hirovima i prohtjevima. Ponekad roditelji pokušavaju da pruže izvestan otpor, ali obično kad već bude kasno, kad se u porodici već formirala pogrešna praksa.

    Sjećam se jedne posete mladom bračnom paru koji je imao trogodišnjeg sina. Dječak se naizgled mirno igrao, a onda se odjednom naljutio i počeo da razbacuje sve oko sebe. Obarao je sve što mu se našlo pod rukom, a onda kada je u sumanutom bijesu sve razbacao po podu uspio je čak da obori i sto. Kada se, zatim, osvrnuo oko sebe uvidio je da više nema ništa da sruši i počeo je histerično da plače. U tom trenutku otac je “zaštitnički” zagrlio svog malog, “dobrog” sina i molio ga da ne plače. Ovakva djeca se uče da ne poštuju nikakav autoritet i da sve u životu rade po svome. Tako postaju sebični i nesretni ljudi.

    Autoritet “prijateljstva”

    Često se roditelji dogovore da će se prema djeci postaviti kao prema “prijateljima”. Uopšte uzev to je dobro, ali ipak roditelji treba da ostanu najstariji članovi porodičnog kolektiva, a djeca vaspitanici. Ako prijateljstvo pređe ove granice, vaspitanje prestaje ili se započinje suprotan proces: djeca počinju da “prevaspitavaju” roditelje. U ovakvim porodicama djeca svoje roditelje nazivaju “ćale” i “keva” i ismijavaju ih, a o redu i poslušnosti ne može biti ni govora. Ovde nema ni prijateljstva, jer prijateljstvo je nemoguće bez uzajamnog poštovanja.

    Često se roditelji toliko užive u ulogu prijatelja svoje djece, da u vrijeme kada djeca postanu adolescenti i kada imaju svoj svijet i svoje poglede, roditelji smatraju da treba da se ponašaju i oblače kao i njihova djeca. Ovakvim svojim stavom i ponašanjem oni samo postaju predmet za ismevanje i djeca ih se stide. Svojoj djeci roditelji treba da budu prijatelji na koje će uvijek moći da se oslone i da traže savjet ili razumijevanje, ali uvijek treba da budu jasno definisane uloge.

  • odgajanje-odgoj-dijete
  • Autoritet podmićivanja

    Ovo je najnemoralnija vrsta autoriteta, kada se poslušnost kupuje darovima i obećanjima. Razumije se, u porodici je potreban neki podsticaj, nekakva vrsta nagrađivanja, ali ni u kom slučaju se ne treba kupovati poslušnost djece i dobar odnos prema roditeljima. Djeca se mogu nagrađivati za dobro učenje, za izvršenje nekog zaista za njih teškog rada. Ali ni u kom slučaju djeca se ne smiju podsticati obećanjima i poklonima da izvršavaju svoje obaveze. Deca se vrlo brzo nauče da ucjenjuju svoje roditelje, a njihove želje vremenom postaju sve veće.

    Razmotrili smo nekoliko vrsta lažnog autoriteta. Ima ih još, ali često se događa da roditelji uopšte i ne misle ni o kakvom autoritetu već prepuštaju proces vaspitanja slučaju. Na primjer, danas se roditelj razgoropadio i za sitnicu kaznio dijete, sutra mu izjavljuje da ga voli, prekosutra mu nešto obeća kao mito, a sljedećeg dana opet ga neprikladno kažnjava. Događa se i da se otac pridržava jedne vrste autoriteta, a majka druge. U ovakvom slučaju djeca se trude da budu “diplomate” tj. da se prilagode i majci i ocu. A tada nije ostvarljiv cilj vaspitanja – izgradnja zrele, zdrave ličnosti. (znakoviporedputa.com)

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje