Niko nije znao za njen problem jer je naučila živjeti bez vida tako da ljude prepoznaje po boji glasa ili koracima, a put pamti po zavojima i podlozi koju osjeti pod nogama

Zena Cooper (42) iz Walesa rođena je s Marfanovim sindromom (nasljedna bolest vezivnog tkiva koja može uzrokovati oštećenje vida) i ima oslabljen vid od rođenja koji je s godinama postajao sve gori, a sada je slijepa. Ipak, niko nije znao za njen problem pa čak ni roditelji sve dok nije navršila 40 godina.

Zena ima četvero djece, radi kao školski savjetnik, diplomirala je, a živi s gubitkom vida toliko dugo da svoju porodicu prepoznaje po koracima i drugim karakteristikama, piše Večernji.ba.

Zavarala je sve oko sebe jer niko ne zna kako je slijepa, čak ni njeni roditelji nisu znali za ozbiljnost situacije dok im nije sve priznala. Zapamtila je rutinu svoje porodice, naučila je gdje ceste skreću, gdje su na ulici udubljenja, a svoje učenike prepoznavala je po boji glasa.

“Uvijek sam sve planirala. Vodim se brojanjem koraka, pamtim osjećaj podloge pod nogama. Kada sam bila mlađa nisam shvaćala da sam drugačija. Mislila sam da svi vide druge ljude nejasno i da svi hranu prepoznaju po mirisu, a odjeću znaju po šavovima kada je obuku”, rekla je za Daily mail.

Kako je odrastala, bilo joj je teže ljudima oko sebe priznati kako ne vidi.  “Kada je nekome koga poznajete cijeli život prigodno reći da im zapravo nikada niste jasno vidjeli lice? Šta ako se uvrijede što im nikada nisam rekla?”, dodala je Zena.

Tek je prije četiri godine svima otkrila da je slijepa i to zbog greške koju je napravila na poslu kada je zamijenila dva učenika. Počela je i padati na pločniku jer nije bila koncentrisana na brojanje koraka, a onda je shvatila kako je vrijeme da zatraži pomoć.

Nabavila je psa vodiča, a sve je priznala i mami. “Mama se osjećala užasno. Nije znala koliko mi je vid loš kada sam bila dijete. Nosila sam naočale s velikom dioptrijom pa je mislila da je sve u redu i da vidim. Kako sam odrastala roditeljima nisam rekla za svoj problem jer sam znala da će samo nepotrebno brinuti”, priznala je za Zena.

Napisla je i knjigu o svojem iskustvu naziva “Šta vidite kada ne vidite” kako bi pokazala kako je to živjeti bez vida.

“Ne bih htjela imati savršen vid. Moj nedostatak vida je vještina. Zbog njega koristim dijelove mozga koje drugi ljudi ne upotrebljavaju. Mogu osjetiti kako je neko raspoložen, osjetiti njihov osmijeh. Nikada nisam vidjela lica svoje djece i ne mogu suditi druge na temelju izgleda, ali mogu vidjeti njihova srca”, rekla je za Daily mail. (Tuzlanski.ba)